Vječita tema u Vojvodini – tinjajuća netrpeljivost i nadgornjavanje između starosjedelaca i dođoša.
Nekada su se te stvari prepričavale uglavnom samo u vicevima, a danas u „Državnom poslu“.
Višegodišnje rivalstvo između dođoša i lala pretvoreno je i u humor i satiru.
Svakodnevno se prepričavaju doživljaji iz serije „Državni posao“ koja je postala simbol „otpora“ Lala od dođoša ali i primjer „uklapanja“ u novu srednu najsnalažljivih ljudi na planeti – Srba sa Manjače!
Iako „Državni posao“ kroz humor, već godinama, ima mnogo šire značenje od sukoba „lala i dođoša“ ipak su nezaboravni dijalozi na ovu temu.
Sukob kultura i dijalozi ljutog krajišnika, Jove Torbice i mirnog Lale, Đorđa Čvarkova, prerpičavaju se mjesecima.
Da ironija bude veća u stvarnom životu Đorđe Čvarkov ili glumac Dimtirije Banajc rođen je u BiH a Dragan Jove Torbica ili glumac Nikola Škorić rodjen je u Novom Sadu.
Društvena analiza kroz humor i satiru
Fenomenom „Državnog posla“ bavili su se mnogi ozbiljni analitičari a možda i najbolji opis odnosa i simbioze krajiških izbjeglica i domaćih vojvođana definisao je analitičar i novinar Teofil Pančić.
Nadugačko i naširoko je pisao o ovom fenomenu a kroz ovu vrstu humora prepoznao je i taj „sukob cvilizacija“ koji je zadesio i jedne i druge:
„…ispod tog suštinskog savezništva ključa kotao „folklornih“ razlika, jer je Torbica hodajuće ovaploćenje stereotipa „dinarca“ sklonog plemenskom umrežavanju i kozanostrisanju, svakovrsnom „rodijačkom“ muljanju, i svemu drugom što je neodvojivo od (negativnog) stereotipa dinaroida koji – po dubokom ubeđenju gadljivog čvarkovljevskog everymana – samo zagađuje Vojvodinu svojim dođoškim bahatlukom i nekulturom, baš kao što je i on, Torbica, na drugoj strani, ubeđen da pre „njih“ u Vojvodini nije bilo ničega, i da „domoroci“ nisu ni znali kako se živi sve dok ih Sve Torbice Sveta nisu tome podučile. Ipak, Torbica je tipični gubitnik, do guše u kreditima i dubiozama, sposoban za sitne spačke ali ne i za stvarno „snalaženje“ u sve surovijim pravilima života „napolju“. U međuvremenu gaji najnežnije uspomene na planinski zavičaj koji da je raj na zemlji li se, gle, u nj ipak ne bi vratio, i sekira se što su mu sinovi nizašta, ali je ćerka, tatino zlato, prava pametnica, baš šteta što je žensko…“
Napisao je, svojevermeno, Pančić o odnosu dvojice likova preslikavajući stvarne odnose braće po sili sudbine.
I sami glumci često su bili suočeni sa pitanjima novinara o odnosima u seriji i stvarnom životu
Na pitanje šta misle o podjelama na dođoše, Vojvođane i Srbijance nudili su često šaljive odgovore ali ponekad su bili i surovo iskreni.
Tako su Škorić i Banjac na ova pitanja u jednom intervju rekli:
Škorić: Nama je bila ideja da su Čvakov i Torbica, kao pripadnici domicilnog stanovništva i „kolonizatora“, u stvari vrlo slični i isti.
Oni imaju iste želje, ali različiti dijalekat. Oko bitnih stvari za njihov mikrokosmos oni se izrazito dobro slažu i tu nema neke velike razlike.
To je taj naš narod koji je jednostavno isti. Ali naravno, postoje oni kojima je to zanimanje, kao zavičajne grupe koje se bave politikom, to je postalo popularno.
Banjac: U Vojvodini ima mnogo više podjela, ali one nisu toliko duboke.
Ova serija možda i nabolje prikazuje stanje onkvim kakvim jeste.
Rivalstvo vojvođana i dođoša vjerovatno nikada neće prestati.
Stanje kakvo je u Vojvodini, vjerovatno je u svim krajevima bivše zemlje. Samo je manje izraženo ili se vješto krije.
Ono što je najvažnije i kroz humor „Državnog posla“ možemo od njih trojice mnogo toga da naučimo o odnosima „različite kulture i svijeta“.
autor: Faktormagazin
