Doseljenici „iz Bosne“ u Temerinu: Životi koji su počeli ispočetka
Poslije rata, mnogi su u Temerin dolazili tiho.
Bez organizovanog dočeka, bez jasnog plana i bez sigurnosti da će ostati.
Njaviše su dolazili su sa Manjače, iz sela oko Banje Luke, ali opština koje su ofanzivi Hrvatske vojske u jesen 1995. godine padale jedna za drugom.
Na put su nosili samo ono što su mogli ponijeti u rukama — nekoliko torbi, porodične fotografije i uvjerenje da negdje moraju početi ispočetka.
Krajem 1995. godine, u jednoj staroj kući u Temerinu, porodica Babić iz okoline Stričića provela je prve mjesece nakon dolaska.
Kuća je bila prazna godinama, bez grijanja i sa polomljenim prozorima.
Zima je već bila počela.
„Prve noći smo spavali u jaknama. Djeca su bila mala, nismo imali ni namještaja. Ali imali smo osjećaj da smo konačno sigurni“, prisjeća se danas Milan Babić, koji je tada imao trideset i nešto godina.
Ubrzo je počeo raditi kao pomoćni radnik na gradilištu u Novom Sadu.
Posao nije bio stalan, ali bio je dovoljan da porodica opstane.
Kasnije su kupili malu kuću na kredit.
Danas, gotovo tri decenije kasnije, Babići imaju renoviranu kuću, dvorište i dvoje djece koji su već zasnovali vlastite porodice.
„Nismo planirali da ostanemo. Mislili smo da je privremeno. Ali život te nekako veže za mjesto gdje počneš ponovo“, kaže Babić.
Sličnih priča je puno
Sličnu priču ima i porodica Kovačević, koja je u Temerin stigla iz sela u okolini Ključa.
Prvo su živjeli kod rodbine, a kasnije su kupili staru kuću na periferiji.
Radovan Kovačević radio je sve što je mogao — od istovara robe na pijaci do sezonskih poslova na njivama.
„Nije bilo sramota raditi bilo šta. Najvažnije je bilo prehraniti porodicu“, prisjeća Kovačević.
Njegova supruga zaposlila se u jednoj pekari, a djeca su krenula u školu. Danas njihov sin radi kao automehaničar, dok kćerka živi u Novom Sadu.
Prvih godina, doseljenici sa Manjače često su se osjećali kao stranci.
Naglasak ih je odavao, a razlike u načinu života bile su vidljive.
Ipak, vrijeme je učinilo svoje.
„Djeca su se prva uklopila. Igrala su se zajedno, išla u školu. Poslije smo se i mi upoznavali, pomagali jedni drugima“, priča Ljubica Knežević, koja je u Temerin došla sa suprugom i dvoje djece.
Njihova porodica kasnije je počela da se bavi poljoprivredom.
Zakupili su nekoliko hektara zemlje i polako širili gazdinstvo.
„Mi smo došli iz brda, nismo znali raditi u ravnici. Sve smo učili od početka. Danas živimo od zemlje“, sjeća se Ljubica.
Neki su, poput Dragana Grahovca, promijenili zanimanje. Prije rata radio je u drvnoj industriji, a u Temerinu je počeo popravljati automobile u maloj garaži. Danas ima radionicu i nekoliko zaposlenih.
„Kad dođeš bez ičega, nemaš izbora. Moraš početi od nule“.
Ipak, nisu svi ostali. Dio porodica otišao je u Novi Sad, a neki su kasnije emigrirali u inostranstvo. Ali mnogi su ostali i postali dio lokalne zajednice.
Danas, u Temerinu, nije neobično čuti priče o dolasku „iz Bosne“.
Te priče žive u dvorištima, u porodičnim slavama, u školskim klupama.
Jedan stariji mještanin Temerina kaže da su promjene bile tihe, ali trajne.
„Prvo su dolazili pojedinačno, pa porodica po porodica. Poslije smo shvatili da se mjesto promijenilo. Ali promijenilo se nabolje — bilo je više djece, više života.“
Tri decenije kasnije, mnogi od tih doseljenika više ne razmišljaju o sebi kao o došljacima.
Njihova djeca rođena su u ravnici, njihove kuće su obnovljene, a život se stabilizovao.
Rat ih je doveo u Temerin.
