Antalija diplomatski forum je završen. Šefovi država i vlada, ministri inostranih poslova, diplomate iz cijelog svijeta okupili su se da pošalju poruke o neophodnosti saradnje, smanjenja tenzija i diplomatskog rješavanja sukoba. Sve je teklo po protokolu, sve je mirisalo na ozbiljnost i državništvo… sve dok se nije pojavio Dino.
Jer ko bi spasio ovaj dosadni diplomatski skup od suvišne ozbiljnosti ako ne ministar inostranih poslova Bosne i Hercegovine, Elmedin Dino Konaković, čovjek koji u svaki međunarodni salon ulazi kao slon u prodavnici kristala, s onom posebnom vrstom samopouzdanja koje se može steći jedino kada nisi svjestan koliko je čaša već slomljeno iza tebe.
Dok su diplomate cijelog svijeta pažljivo birale svaku riječ, svjesni da se iza kulisa pregovara o miru, investicijama i strateškim savezništvima, Konaković je odlučio da osvježi atmosferu. Bez ikakvog osnova, bez ikakve potrebe, ali sa zavidnom dozom entuzijazma, napao je rukovodstva Republike Srbije i Republike Srpske. Jer zašto bi čovjek iskoristio međunarodnu pozornicu za promociju interesa svoje države kada može da je iskoristi za promociju sopstvenih frustracija?
Srpska delegacija je, sa dostojanstvom koje karakteriše ozbiljne države, napustila događaj, skrenuvši pažnju na ono što mnogi već odavno znaju ali se ustručavaju reći naglas. BiH je neozbiljna vještačka tvorevina kojoj teško da se može pomoći.
Posebna je ironija što se ovaj spektakl odigrao upravo u Turskoj.
Jer Turska, koja se ponosi posebnim odnosima sa bošnjačkim narodom i koja je godinama ulagala u BiH političkim i diplomatskim kapitalom, očigledno ipak Srbiju posmatra kao ozbiljnog sagovornika – partnera s kojim se sklapaju krupni poslovi, potpisuju investicioni ugovori i gradi dugoročna saradnja. BiH je tu negdje kao onaj ne baš najbistiriji rođak sa sela koga pozoveš na svadbu jer moraš, ali ga ne stavljaš za glavni stol.
Možda je upravo to i zaboljelo Konakovića. Možda je ta jasna poruka turskih domaćina, da Srbija sjedi za ozbiljnim stolom dok BiH čeka ispred vrata, bila ona kap koja je prelila čašu. Ali umjesto da iz toga izvuče pouku i zapita se zašto je to tako, on je odlučio da se prepusti provincijalizmu sarajevske sećije.
Navikli smo da bošnjački političari imaju noćne more od predsjednika Milorada Dodika koji im konstantno ruši unitarističke iluzije o relevantnosti. Ipak napadati Aleksandra Vučića koji kontinuirano šalje poruke pomirenja, koji rizikujući dio sopstvene popularnosti drži pruženu ruku saradnje prema Bošnjacima, to više nije politika. To je mržnja. To je ona vrsta mržnje koja ne pita je li ovo u našem interesu, nego samo registruje jednu jedinu stvar: Srbija dakle, napadaj. Šteta je ogromna. Ne za Srbiju već za Bosnu i Hercegovinu u koju se zaklinju.
Konaković je još jednom potvrdio da govori isključivo u svoje ime. Ne u ime usaglašenih stavova tri naroda, ne u ime dva entiteta, ne u ime zajedničkih institucija BiH. Da postoji nezavisno sudstvo i tužilaštvo, ovaj čovjek bi imao mnogo šta da objašnjava nadležnim institucijama zbog blatantnog kršenja Ustava. Ali u BiH postoji jedna zanimljiva pravna logika: u zatvor se ide za podizanje tri prsta, a ne ide za kršenje Ustava.
Istina je jednostavna: da je BiH ozbiljna država sa ozbiljnim institucijama, Dino Konaković ne bi mogao ni prići ministarstvu inostranih poslova, a kamoli mu biti na čelu.
Kakva država, takva i diplomatija.
I tako, dok su delegati Antalija diplomatskog foruma razgovarali o miru, saradnji i budućnosti regiona, prvi diplomata Bosne i Hercegovine je još jednom dokazao da nosi tu titulu sa svom ozbiljnošću s kojom slon nosi etiketu na kojoj piše: pažnja lomljivo!
autor: http://glassrpske.com
