Ratovi rijetko završavaju onog trenutka kada utihnu pucnji.
Oni nastavljaju da žive u selidbama, u praznim kućama i u novim imenima na poštanskim sandučićima.
Tako je bilo poslije Drugog svjetskog rata, ali i gotovo pola vijeka kasnije, tokom ratova 1990–1995. godine, kada je Vojvodina ponovo postala prostor tihe, neformalno organizovane kolonizacije.
Nakon Drugog svjetskog rata, brojna vojvođanska sela ostala su bez dotadašnjeg stanovništva, a država je organizovano naseljavala porodice iz siromašnijih i ratom pogođenih krajeva.
U pojedinim mjestima, poput Stanišića, za manje od godinu dana stiglo je više od hiljadu porodica iz Dalmacije, Like i drugih područja, što je trajno promijenilo etničku, kulturnu i socijalnu strukturu sela.
Pedeset godina kasnije, istorija se, doduše bez zakona i komisija, počela ponavljati.
Ratovi devedesetih i novi dolasci
Početkom devedesetih, ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pokrenuli su novi talas stanovništva.
Hiljade porodica iz Krajine, zapadne Slavonije, Like, Banije i BiH tražile su sigurnost, često bez plana gdje će završiti.
Vojvodina je, zbog ravnice, poljoprivrede i napuštenih kuća, postala prirodna destinacija.
Ovaj put nije bilo organizovanih transporta, ali su postojale druge mreže: rodbina, poznanstva, lokalne opštine, pa i spontana preporuka „tamo ima prazna kuća“.
U nekim selima, promjena je bila tiha, gotovo neprimjetna. U drugima, čitavi sokaci dobili su nove naglaske i običaje.
U jednom selu u okolini Sombora, koje su stariji mještani navikli da opisuju kao „mirno i zatvoreno“, tokom 1995. godine doselilo se više desetina porodica iz Like i Banije. Kuće koje su godinama stajale prazne, odjednom su dobile dim iz dimnjaka.
„Došli su preko noći. Jednog dana prazno, a već sljedeće nedjelje čuju se djeca u dvorištima“, prisjeća se jedan stariji mještanin koji danas živi u tom selu. „U početku je bilo nepovjerenja, ali poslije smo svi išli jedni drugima na slave.“
Promjena sela bez plana
Za razliku od poslijeratne kolonizacije 1945. godine, kada je država raspoređivala porodice i imovinu, devedesetih je sve bilo improvizacija.
Mnogi su živjeli kod rodbine, u napuštenim kućama, pa čak i u privremenim kolektivnim centrima.
U nekim mjestima, novodoseljeni su se bavili poljoprivredom, kao i njihovi prethodnici pola vijeka ranije.
U drugim, ljudi su svakodnevno putovali u gradove tražeći posao.
Razlike su bile vidljive i u jeziku, običajima, pa i u načinu života.
„Mi smo došli iz Knina, nismo znali šta je kukuruz do koljena“, kaže jedan od doseljenika koji je danas vlasnik porodičnog gazdinstva.
„Ovdje smo naučili sve iz početka. Kao da smo opet gradili život.“
Tiha integracija
U mnogim vojvođanskim selima, novodoseljeni su vremenom postali dio lokalne zajednice.
Djeca su išla u iste škole, sklapani su brakovi, a razlike su postepeno nestajale.
Ipak, kao i nakon Drugog svjetskog rata, dio porodica nije ostao.
Neki su se preselili u gradove, drugi su emigrirali u inostranstvo, a treći su se vratili bliže rodnom kraju kada su se okolnosti promijenile.
Sličnosti koje istorija ne bilježi glasno
Ako se posmatra iz istorijske perspektive, kolonizacija poslije Drugog svjetskog rata i migracije devedesetih imaju zajedničke elemente: rat, napuštene kuće i ljude koji počinju iznova. Razlika je u tome što je prva bila planska i institucionalna, a druga spontana i neformalna.
Ali rezultat je bio sličan — promjena sela.
Danas, u mnogim vojvođanskim mjestima, teško je razlikovati ko je starosjedilac, a ko doseljenik iz devedesetih. Djeca rođena nakon ratova nose prezimena iz različitih krajeva, ali govore istim ravničarskim ritmom.
Jedan mještanin jednog bačkog sela to je možda najbolje opisao:
„Prije su govorili da smo svi došli odnekud. Sad više niko ne pita odakle si. Pita se samo — ostaješ li.“
