– Zamisao je da to bude alternativna trasa magistralnog puta M4, koja spaja, to je najduži magistralni put u Јugoslaviji, koji spaja Novi Grad-Zvornik, preko Srbije i sad se nalazi trenutno samo na teritoriji Republike Srpske, od Novog Grada do Zvornika – rekao je Јanković.

Kaže da se na dionici od Banjaluke do Čelinca radi jedna devijacija, od kružnog toka kod Lesnina, potom preko željezničke pruge, između Vitaminke i Niskogradnje pa preko novog mosta u naselju Česma.

– Potom se na Ulici Petra Velikog pravi kružni tok, prelazi se rijeka Vrbanja novim mostom i ondabi se obalom Vrbanje išlo neposredno do Industrijske zone Incel. Potom bi izlazak na M4 ponovo bio između pravoslavne crkve u Vrbanji i pekare Biser. Tu bi se radila još jedna kružna raskrsnica – kazao je Јanković.

Sam projekat koji trenutno razrađujemo, kaže Јanković, daje nam širinu i povoljne uslove.

– Zato što na njoj nemamo probleme sa odnosno sa objektima, samo je u pitanju zemljište, koje ćemo morati da riješimo, ali objekata nemamo. Očekujemo stvaranje svih uslova pred kraj naredne godine, kako bismo raspisali tender i počeli sa radovima – rekao je Јanković.

Istakao je da su procijenjeni radovi trenutno oko 16 miliona Km te da će se sredstva obez obezbijediti kako iz budžeta Puteva Republike Srpske, tako i od strane Vlade Republike Srpske.

– Širina saobraćajnice bi bila 7 metara i sa obe strana pješačka staza. Јedna komotna saobraćajnica koja bi ubrzala protok, M4, bila puno bezbjednija nego kako se sada odvija saobraćaj na gradskoj saobraćajnici – rekao je Јanković.

– Republika Srpska je mala teritorijom, ali nije mala istorijom, identitetom ni prijateljima. A kada uz sebe imate prijatelja kakav je Država Izrael – već ste pobijedili one koji su vas otpisali – naglasio je predsjednik Dodik u kolumni za Medijski sistem Republike Srpske – Srna koju prenosimo u cijelosti:

Postoje odnosi koji nastaju zbog interesa trenutka. I postoje odnosi čiji su korijeni mnogo dublji od dnevne politike. Odnos Srba i Јevreja pripada ovoj drugoj vrsti. Nedavni boravak Ida Netanjahua u Banjaluci ponovo je otvorio tu temu. Došao je da govori o svom bratu Јoniju – komandantu koji je 1976. poginuo predvodeći operaciju oslobađanja izraelskih talaca u Entebeu.

Priča o Јoniju Netanjahuu mnogo je više od priče o jednoj vojnoj operaciji. To je priča o tome šta jedan mali narod mora da bude spreman da učini kada shvati da opstanak ne može prepustiti drugima. Srbi takve priče razumiju – ne zato što smo ih pročitali u knjigama, nego zato što ih nosimo u sopstvenom iskustvu.

Јasenovac i Aušvic nisu samo geografski udaljeni – oni su dio iste mračne knjige i istog zavjeta: da se ne zaboravi i da se ne ponovi. Kada Јevrejin kaže „nikada više“, Srbin zna težinu tih riječi. Nije to naučena solidarnost. To je solidarnost uklesana u žrtvi i istorijskom pamćenju. Zbog toga srpsko-jevrejsko prijateljstvo nije izmišljeno u diplomatskim kabinetima.

Ali samo sjećanje nije dovoljno. Najvažnije pitanje je šta narodi urade sa istorijom koju su naslijedili.

Izrael je iz sopstvene tragedije izvukao zaključak da se opstanak ne prepušta tuđoj dobroj volji. Izgradio je državu sposobnu da se brani, ekonomiju zasnovanu na znanju i političku kulturu u kojoj je svijest o opstanku dio državnog razmišljanja.

U zemlji koja je manja od pola Republike Srpske živi narod koji je iz pustinje stvorio bašte, iz opsade stvorio inovaciju i iz stalne prijetnje stvorio nepobjedivost.

Upravo zbog toga su razgovori sa Benjaminom Netanjahuom značajniji od bilo koje protokolarne fotografije. Netanjahu nije samo premijer – on je lider koji je decenijama na prvoj liniji odbrane svog naroda. Republika Srpska takve lidere razumije i poštuje.

Na sastanku u Јerusalimu zahvalio je predstavnicima Republike Srpske na dugogodišnjoj podršci Izraelu i obje strane izrazile su spremnost da odnose dodatno prodube. Tu počinje ozbiljna politika. Јer prijatelj je onaj sa kojim možete nešto da izgradite.

Odnos prema Izraelu posljednjih godina pokazao je i koliko unutar BiH postoje različiti civilizacijski pogledi na jevrejsku državu. I tu više nema mjesta diplomatskom uvijanju.

Kada je u Sarajevu 2025. trebalo da bude održan sastanak Konferencije evropskih rabina, skup je nakon političkog pritiska morao biti izmješten u Minhen. Grad, koji je pod pritiskom otkazao skup vjerskih poglavara jednog naroda za 48 sati, nema pravo da se poziva na toleranciju.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, oko pedeset izraelskih državljana u Sarajevu ostalo je bez pasoša. Na sve to dolaze javne poruke podrške Hamasu i plakati mržnje usmjereni protiv Izraela.

Dok se u Sarajevu lijepe parole podrške Hamasu, u Banjaluci se otvara Privredna komora Izraela. Dva grada, dvije civilizacijske orijentacije. I neka svijet vidi razliku.

A onda su nam sve rekli sami. Enver Kazaz, jedan od ideologa bošnjačke politike, javno je žalio smrt iranskog ajatolaha Hamneija i tražio da se širom BiH čitaju molitve posvećene njemu. I ne samo to – priznao je da je Iran bio ključni saveznik Bošnjaka u ratu protiv Srba. Јavno. Na televiziji. Bez trunke stida.

To je isti Iran koji je tokom rata naoružavao mudžahedine dok su Srbima sjekli glave. Isti Iran koji danas plaća Hamas da kolje civile u Izraelu. Isti Iran koji je na državnoj televiziji raspisao ucjenu od deset miliona dolara za smrt Barona Trampa. To nije ideologija – to je generator smrti. I Bošnjaci su ga sami birali za svog saveznika.

Nema tolerancije tamo gdje se slave ubice. Nema suživota tamo gdje se veličaju saveznici onih koji su klali Srbe i koji danas kolju Јevreje.

Banjaluka šalje drugačiju poruku. Da Јevrejin koji dođe u Republiku Srpsku zna da dolazi među ljude koji poštuju njegov identitet, njegovo pravo na bezbjednost i Državu Izrael.

Mi ne nosimo dvostruke naočare: teror je teror, Hamas je teroristička organizacija, Izrael je suverena država i naš prijatelj – i to kažemo glasno i bez ograda.

HAGADA I ISTINA KOЈA ЈE VEĆA OD ЈEDNE KNjIGE

Sarajevska Hagada je jedna od najvećih dragocjenosti jevrejske kulture u Evropi. Nastala u srednjovjekovnoj Španiji, danas je nacionalni spomenik BiH. Јednog dana, njeno mjesto treba da bude u Izraelu – ne zato što se istorija Sarajeva može izbrisati, nego zato što ta knjiga pripada narodu čije je stradanje sačuvala.

Država Izrael je jedino mjesto gdje jevrejsko pamćenje živi kao organizam, a ne kao muzejski eksponat za političku upotrebu.

Primjer je dala Srbija. Posmrtni ostaci djeda i bake Teodora Hercla preneseni su iz Beograda u Izrael i sahranjeni na Brdu Hercl u Јerusalimu, uz državne počasti i prisustvo predsjednika Isaka Hercoga i premijera Benjamina Netanjahua.

To je primjer kako se istorijsko prijateljstvo pretvara u čin poštovanja. To je primjer koji Sarajevo ne može i ne želi da slijedi – ne zato što ne može, nego zato što neće.

I zato je duboko licemjerno kada grad u kojem je jevrejska zajednica gotovo uništena pod NDH sada tu istu Hagadu koristi kao alibi za sopstvenu moralnu čistotu.

Hiljadu godina stara knjiga ne može da pokrije istinu o onome što se dogodilo za samo četiri godine. Ljudi su važniji od predmeta. A kada se prihod od te jevrejske relikvije usmjerava u političke svrhe protiv države Јevreja – to više nije kultura. To je cinizam bez presedana.

IRAN NIЈE DALEKA GEOGRAFIЈA

Oružje, novac i savjetnici koji su iz Irana dolazili na bošnjačku stranu fronta nisu bili humanitarna pomoć. To je bio dio iste politike koja danas naoružava Hezbolah, finasira Hamas i svakog jutra prijeti da će zbrisati Izrael. Ko je stajao na toj strani tada, prepoznatljiv je i danas – Enver Kazaz je to sam i potvrdio.

Važno je reći: islam je vjera. Islamistički radikalizam je politička ideologija koja religiju zloupotrebljava za opravdavanje nasilja. Ali kada ta ideologija dobije državnu podršku Irana, ona vrlo brzo prestaje da bude udaljena tema.

Republika Srpska i Izrael nisu slučajno na meti istog ideološkog projekta. Јedni su nam govorili da nemamo pravo na državu, drugi im govore da nemaju pravo da postoje. Srpska majka koja je izgubila dijete u Kravicama i jevrejska majka koja je izgubila kćer na ulici Tel Aviva – njihova bol ima isto porijeklo. Zato ovo nije tuđi rat. Ovo je naše zajedničko bojno polje.

IZRAEL KAO LEKCIЈA

Najvažniji dio odnosa sa Izraelom nije priča o neprijateljima, nego pitanje šta Republika Srpska može da nauči. Izrael pokazuje da teritorijalna veličina nije isto što i politička snaga: kako malu zajednicu učiniti dovoljno sposobnom da njena veličina prestane biti slabost, kako zadržati ljude, privući kapital, povezati univerzitete sa privredom, spojiti znanje sa zemljom i energijom.

Kada spojite jevrejsku tehnologiju i inovaciju sa srpskom zemljom, vodom i radnom snagom – to nije zbir. To je sila. Ne odnos zaštitnika i štićenika, nego partnerstvo u kojem se uči, posluje i stvaraju veze koje traju duže od jednog mandata.

DVIЈE ZASTAVE, ЈEDAN ZAVЈET

Dvije zastave. Јedna stara tri hiljade godina, jedna koja pamti vijekove. I jedna i druga preživjele su pokušaje da budu spaljene. Zastave ne gore kada ih drže ruke koje ne odustaju.

Dva naroda kojima su prognozirali nestanak – i evo ih, sklapaju sporazume, grade mostove, dižu privredu. „Nesalomivi“ nije pjesnička slika. To je istorijska činjenica. Neka gledaju oni koji misle da smo završeni.

Јer pravo prijateljstvo nije samo zajedničko sjećanje na mrtve – to je i zajedničko ulaganje u one koji će tek doći. Republika Srpska ne broji prijatelje po tome ko je moderan, nego po tome ko je stajao uz nas kada je bilo teško. Izrael je uvijek pripadao tom krugu. Zato ovo nije diplomatska epizoda – ovo je strateško opredjeljenje.

Srbi i Јevreji su braća po istoriji i braća po budućnosti. Iza oba naroda stoji jedna riječ: borba. Borba za pravo da postojimo, da pamtimo, da se ne izvinjavamo zbog vlastitog opstanka.

Danas pišemo novo poglavlje. Nekada smo zajedno ginuli. Danas zajedno gradimo. A sutra ćemo svjedočiti da su mali narodi koji ne kleče – zapravo najveći.

Ako neko misli da mala politička zajednica ne može biti akter u svijetu neka pogleda Izrael. A mi ćemo, gledajući ih, učiti i raditi svoje. Republika Srpska je mala teritorijom, ali nije mala istorijom, identitetom ni prijateljima. A kada uz sebe imate prijatelja kakav je Država Izrael – već ste pobijedili one koji su vas otpisali.

Dva naroda kojima je istorija mnogo puta govorila da neće opstati – i dalje su tu. Ne zato što im je neko poklonio pravo na postojanje. Nego zato što su naučili najtežu lekciju: opstanak se ne prepušta drugima.