Dan kada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu

Dan kada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu

Rođen u Travniku, pisao o Bosni, živio u Beogradu, sebe smatrao Jugoslovenom, a neki spisi kažu da je zbog ljubavi prešao na pravoslavlje. Ivo Andrić je i danas „kamen spoticanja“ na ovim prostorima. Svačij, a ničiji! I svi bi ga sebi. Ono što je jedino sigurno je to da je ovaj veliki pisac ostavio dubok trag u književnostima ovih prostora.

 

Ne zna se mnogo o njegovom životu. Svoju privatnost je čuvao dobro i daleko od očiju svijeta. Otuda valjda i njegove riječi: „Za mene je najbolje kad ja pišem, a ne govorim i kad se o meni ne piše i ne govori.”

Rođen je 1892. u Dolcu, pokraj Travnika. Sasvim slučajno. To nije bilo mjesto stanovanja njegove porodice, ali je majka Katarina, u trenutku porođaja, bila u posjeti rodbini. Još u gimnaziji se priključio naprednom nacionalističkom pokretu „Mlada bosna“. Studirao je slovensku književnost i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorirao je u Gracu 1924. godine.

 

Ljubav Andrićevog života

Što se tiče ljubavnog života, trideset godina je volio jednu ženu, koju nije mogao imati. Naime, bio je zaljubljen u Milicu Babić Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu, udatu za njegovog prijatelja, novinara Nenada Jovanovića.

Međutim, čekanje se isplatilo. Nenad je umro 1957. godine, a već godinu dana kasnije (1958) njih dvoje su se vjenčali, a Andrić je tada otkrio da je „Jelena, žena koje nema“ zapravo Milica. Ona ga je pratila na putu, obučena u plavu haljinu sa mašnom u kosi, kada je išao da primi najveće priznanje koje jedan pisac može da dobije.

Nobelova nagrada

  1. decembra 1961. godine Andriću je, uz zvuke „Marš na Drinu“, uručena Nobelova nagrada za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje“. Pisac je staru, predratnu ploču ponio sa sobom u Švedsku i insistirao da mu nagrada, koju je dobio za sva svoja djela u kojima je uspio da prenese smisao, život i duh prostora koji su tema njegovih djela, bude uručena uz ovu pjesmu. U trenutku kada je dobio nagradu, Andrić je imao 69 godina.

Svečana dodjela nagrada održana je u Štokholmu, u dvorani Koncertne palate švedske akademije. Ovo najveće svjetsko prizanje Andriću je dodijelio dr Anders Esterling, član Akademije.  Nagrada se, kao i danas, sastojala od tri dijela: medalje (na aversu su ime i lik Alfreda Nobela, a na reversu dobitnikovo ime i godina), diplome, unikatne za svakog dobitnika, koju ručno oslikava slikar sa motivima dobitnikovog rada (Andrićeva ima most, zastavu i likove iz njegove književnosti) i novčanog dijela koji u današnjoj protuvrijednosti iznosi oko milion eura. Zanimljivo je da je cjelokupan iznos od nagrade donirao za kupovinu knjiga i razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine.

„Andrić je cjelokupnu sumu donirao Bosni za izgradnju biblioteka i za kupovinu knjiga. Vjerovatno zbog poznavanja mentaliteta naroda, najprije je donirao polovinu novca, nakon čega je tražio izvještaje o načinu trošenja para, a onda je donirao i drugi dio“, naveo je jedan hroničar Andrićevog života.

 

Umro je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu 13. marta 1975. godine, u 82. godini. Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju, pored groba Milice Babić.

Njegovim djelima i riječima se uvijek vraćamo, a kako i ne bismo?! U Travničkoj hronici, Na drini ćuprija, Prokletoj avliji opisivao je život toliko precizno da najčešće u njegovim knjigama nađemo odgovore na pitanja koja su nas sustigla. Pa zato, izdvajamo neke od rečenica ovog nobelovca:

„Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!“

„Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.“

“Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo.”

„Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.“

„Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva.“

„Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!“

„Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.“

„Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.“

„Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“

 

B.T.

Share

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.