Šušnjar nas je naučio.
Predsjednik Milorad Dodik istakao je da Republika Srpska nije puki administrativni okvir niti prolazna politička forma, već istorijski odgovor srpskog naroda na vijekove stradanja.
Republika Srpska je zavjet da srpska djeca više nikada ne budu nezaštićena. Ona je politička i moralna brana protiv ponavljanja sudbine u kojoj su drugi odlučivali o srpskom životu, srpskoj istini i srpskoj pravdi – naveo je Dodik u kolumni za Srnu koju prenosimo u cijelosti:
„Na mjestima kao što je Šušnjar narod ne dolazi samo da se pokloni mrtvima. Dolazi da se pogleda u ogledalo istorije. Da vidi šta mu se dešavalo kada nije imao snagu da se zaštiti, kada drugi nisu priznavali njegovo pravo na život, ime, vjeru i trajanje. Šušnjar nije samo mjesto srpskog stradanja. Šušnjar je mjesto srpske opomene.
Tu opomenu danas ne čitamo samo kroz ono što se dogodilo 1941. godine, kada su Srbi ubijani zato što su bili Srbi. Čitamo je i kroz našu savremenost, kroz odnos prema srpskim žrtvama, kroz pokušaje da se njihova bol umanji, relativizuje ili zaboravi.
Čitamo je i kroz strašnu sudbinu malog Slobodana Stojanovića, djeteta koje je ubijeno na najmonstruozniji način, samo zato što je bilo srpsko dijete koje je voljelo svoje i nije tražilo tuđe.
Vijest da njegov ubica navodno koristi vanzatvorske pogodnosti nije samo pravno ili administrativno pitanje. To je duboko moralno pitanje. To je pitanje odnosa prema srpskoj žrtvi. To je pitanje kakvu poruku jedan sistem šalje narodu čije su rane još otvorene.
Kada se nad srpskom žrtvom pokaže ravnodušnost, kada se zločin nad srpskim djetetom pokuša smjestiti u birokratsku proceduru i kada se pravda pretvara u hladnu Formu bez osjećaja za istinu i bol, onda narod s pravom razumije da se tu ne sudi samo jednom zločincu, nego i dostojanstvu cijelog stradalnog naroda.
Zato između Šušnjara i Slobodana Stojanovića postoji teška, ali istinita veza. To je veza kontinuiteta srpskog stradanja zbog imena, vjere i pripadnosti. U različitim vremenima, pod različitim uniFormama i zastavama, suština je često bila ista – Srbin je bio kriv zato što postoji.
Jednom je to bilo organizovano kao masovni pokolj, drugi put kao ratni zločin nad djetetom, a danas se u nekim institucijama pokazuje kao bešćutnost, relativizacija i spremnost da se srpska rana ponovo otvori kao da nikada nije ni zacijelila.
Upravo zato Republika Srpska nije puki administrativni okvir niti prolazna politička Forma. Republika Srpska je istorijski odgovor srpskog naroda na vIjekove stradanja.
Ona je zavjet da srpska djeca više nikada ne budu nezaštićena. Ona je politička i moralna brana protiv ponavljanja sudbine u kojoj su drugi odlučivali o srpskom životu, srpskoj istini i srpskoj pravdi.
Svako ko danas pita zašto je važna jaka Republika Srpska, odgovor može naći upravo na mjestima kao što su Šušnjar, Jasenovac, Drakulić, Prebilovci i u imenu malog Slobodana.
Republika Srpska je jedini garant prekida tog zločinačkog kontinuiteta. Jedini okvir u kojem srpski narod može sam da čuva svoje pamćenje, svoje institucije, svoje škole, svoju policiju, svoju političku volju i svoje dostojanstvo.
Bez Republike Srpske, srpski narod bi bio prepušten tuđim tumačenjima istorije, tuđim centrima moći i tuđem osjećaju za pravdu. A istorija nas je naučila da tamo gdje Srbin nema svoje institucije, vrlo brzo nema ni sigurnost da će njegova žrtva biti priznata, a često ni da će njegov život biti zaštićen.
Ali ova priča ne smije ostati samo priča o boli. Srpski narod nije preživio zato što je bio slab, nego zato što je imao snagu da iz svakog stradanja podigne zavjet.
Iz pepela je podizao crkve, iz jama pamćenje, iz suza vjeru, a iz istorijskih poraza stvarao novu odlučnost da živi slobodno. To je najveća snaga Republike Srpske – ona nije nastala iz mržnje, nego iz potrebe da se život zaštiti, da se djeca sačuvaju i da narod konačno ima oslonac u sebi.
Zato je naša obaveza da pamtimo Šušnjar, da ne zaboravimo Slobodana, da tražimo odgovornost za svaku nepravdu i da budemo dostojni onih koji su stradali samo zato što su bili ono što jesu.
Nismo dužni da mrzimo bilo koga, ali jesmo dužni da čuvamo svoje. Nismo dužni da prijetimo, ali jesmo dužni da budemo dovoljno jaki da nam se zlo više nikada ne ponovi.
Republika Srpska zato nije samo politička činjenica. Ona je izraz istorijskog iskustva, narodnog pamćenja i kolektivne odlučnosti da se prekine lanac srpskog stradanja. U njoj su i bol i opomena, ali i nada. U njoj je svijest o onome što smo preživjeli, ali i vjera u ono što možemo biti.
I zato, kada se danas sjećamo žrtava Šušnjara i kada izgovaramo ime malog Slobodana Stojanovića, mi ne govorimo samo o smrti. Mi govorimo o zavjetu života. Govorimo o tome da će Republika Srpska ostati snažna, stabilna i nepokolebljiva. Da će čuvati istinu o srpskom stradanju, ali još više budućnost srpskog naroda.
Jer narod koji pamti svoje žrtve i čuva svoju Republiku nije narod bez nade. To je narod koji zna ko je, šta je preživio i zašto više nikada ne smije biti slab. A dok je Republike Srpske, biće i snage da se sačuva mir, dostojanstvo i budućnost našeg naroda“.
