U hrvatskom turizmu dugo je važilo pravilo: ako ti nećeš posao, ima ko hoće… Ali sada više nema ko hoće. Presušila je i sezonska radna snaga iz Srbije ili BiH.
Uoči turističke sezone u Hrvatskoj ponovo su glasne stare žalopojke. Procjenjuje se da će i ovog ljeta nedostajati oko 35.000 konobara, kuvara, sobara, recepcionera…
Te vijesti dolaze uz određeno iznenađenje, premda iznenađenja ne bi smjelo da bude – ovo je hroničan hrvatski problem, piše Dojče Vele (DW).
Enigme nema: Hrvati u naponu radnog vijeka masovno odlaze na Zapad gdje rade za veće novce. Nema više radne snage u siromašnijoj Slavoniji da se ljeti preseli na Jadran, ali je nema dovoljno ni u BiH, Srbiji, Makedoniji.
Iscrpljen je kadrovski basen u neposrednom susjedstvu, pa se sve više poseže za popunom iz Azije, kao i ranije u sektoru građevinarstva: Nepal, Filipini, Indija…
„Godinama sam uzalud upozoravao na taj problem u turizmu. No pristup nam je stihijski, a čuđenje svaki put isto, mada je i problem isti. Čudni smo u stvari mi koji se tako čudimo“, kaže za DW Damir Krešić, direktor Instituta za turizam u Zagrebu.
Krešić moguće rješenje vidi u ozbiljnom poduhvatu države, poslodavaca i sindikata – da se izradi nova strategija za cijelu ekonomiju, pa vidi koliko radnika iz koje struke treba zemlji.
Jer, kaže, uvoz sezonske radne snage iz Azije pokazuje nedostatke.
„Pokazuje se da nisu dobro rješenje za naše ugostitelje, ali sad već nemamo mnogo izbora, barem ne za ovu i sljedeću sezonu“, priča Krešić.
„Nemam ništa protiv ljudi s drugog kontinenta, da budem jasan. Oni mogu biti marljiviji ili pošteniji radnici od nas samih, nema tu pravila. Problem je uslužna industrija u kojoj hrvatski radnik ovdje uvijek nudi kvalitetnije autentično iskustvo domaćinstva „, kaže Krešić.
Pri tome je Hrvatska u najbližem susjedstvu mogla da vidi svoju budućnost. Recimo, Vladimir Blagojević, portparol Privredne komore Republike Srpske, izjavio je da nema grane kojoj u ovom trenu ne nedostaje radna snaga.
Mnoge je privukla gravitaciona sila hrvatskog turističkog tržišta. Tako iz Trebinja, grada s oko 30.000 stanovnika, ljeti i po dvije hiljade ljudi odlazi na rad u obližnji Dubrovnik.
Taj se susjedov problem nije vidio iz Hrvatske, sve dok hrvatsko tržište nije zastenjalo usljed iste nevolje.
– Budućnost se ipak ne gradi na uvozu radne snage, a bez domaćih radnika nema ni održivog razvoja – smatra Goran Rihelj, urednik turističkog portala HrTurizam.hr.
– Godinama se upozoravalo na problem malih plata u turizmu, dodao je on za DW, „kao i jako lošim radnim uslovima. No vladala je mantra – ako nećeš ti, ima ko hoće. Sada se to vratilo kao bumerang. Otvorile su se granice, i balon je pukao, a sad se svi čude.“
Rihelj kaže da Hrvatska nije strateški pristupila tako dubokom problemu.
– Kako stalni sezonac može planirati budućnost, porodicu, kupiti stan, automobil? Kako neko može da raditi sedam dana nedjeljno, bez dana slobodnog, a pričamo o turizmu gdje je usluga imperativ? – pita on.
Prema riječima ovog novinara, i nivo usluge nužno pada kada radnici nisu obučeni i nemaju iskustvo. Rihelj se onda pita: „Kako opravdati cijenu smještaja s lošom uslugom i izvedbom?“
