ODLUČNOST STEVIĆA JAČA OD SVIH IZGOVORA: Od cijepanja drva do priznanja na međunarodnom nivou

ODLUČNOST STEVIĆA JAČA OD SVIH IZGOVORA: Od cijepanja drva do priznanja na međunarodnom nivou

Docent na Saobraćajnom fakultetu u Doboju Željko Stević rangiran je među prvih deset naučnika u BiH i dva odsto najboljih svjetskih istraživača Univerziteta Stanford za 2020. godinu. Za taj uspjeh zaslužan je ogroman rad i veliki broj samostalnih naučnih radova. Do sada ih je objavio oko 150, od kojih 58 na SCI listi i šest po pozivu na međunarodnom naučnom skupu. Za njegov profesionalni rad već se daleko čulo, pa za Faktor, ovaj mladi učenjak se prisjeća kako je još kao dječak znao šta mu je cilj u životu.

„Dnevnicama“ od fizičkih poslova, tokom ljetnih raspusta, dopunjavao je kućni budžet. Iako mu je djetinjstvo bilo teško, Stević se i danas nekih stvari rado sjeti. DIjelio je pravdu, ali onu fudbalsku. Navika za konstantnim radom, saradnja sa kvalitetnim ljudima, talenat da se neke stvari mogu i relativno brzo završiti, zaslužni su za njegov uspjeh koji je prešao granice Srpske.

Teško djetinjstvo

FAKTOR: Iz kakve porodice potičete? Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?

STEVIĆ: Potičem iz porodice koja nije imućna, čiji se članovi svojim radom i trudom bore kroz čitav život za ostvarenje potrebnog. Otac mi je ranjen u ratu i određeno vrijeme je čak bio i nepokretan. Imao sam šest godina kada sam čuo vijest o tome i dan danas se jasno sjećam toga. Sve je to naravno uticalo i na dalji tok mog djetinjstva, koje sa današnje tačke gledišta, ipak sve više dobija na značaju i na svojoj ljepoti. Možda sam dio jedne od posljednjih generacija koje su u pravom smislu te riječi uživala u ljepoti dječijih igara napolju, često provedenog vremena sa vršnjacima, kreativnošću i smišljanjem različitih dječijih igara koje su danas otišle u zaborav, zahvaljujući novim trendovima i tehnologiji koja je svuda oko nas. Međutim s druge strane, mnoge stvari su jednostavno bile nedostižne, imali smo samo osnovno i time smo bili zadovoljni. Sve je to uticalo da u veoma ranoj mladosti sa oko četrnaest godina počnem raditi određene fizičke poslove na dnevnici, u toku ljetnjeg raspusta, kako bih doprinio kućnom budžetu. Naravno, obavljanje pomoćnih aktivnosti oko kućnih poslova, poljoprivrede, jer sam odrastao u ruralnoj sredini Trnovica, krenulo je mnogo ranije, od malih nogu. Uprkos svemu mogu reći da se rado sjetim mnogih stvari iz djetinjstva, koje pamtim kao teško, ali lijepo.

Gostujuće predavanje studentima u S. Makedoniji

FAKTOR: Jedan ste od rijetkih koji je u životu sve stekao svojim rukama. Iako ste bili najbolji učenik, odlazak na fakultet bio je upitan? Šta ste sve radili u tom periodu?

Bio sam nosilac Vukove diplome, još u osnovnoj školi sam dobijao nagrade i priznanja sa različitih takmičenja. Izdvojiću jedno takmičenje za kojim je ostala žal, a to je opštinsko takmičenje iz srpskog jezika i književnosti, na kojem sam osvojio drugo mjesto uz razliku samo jednog boda u odnosu na prvoplasiranu. Sjećam se pitanja profesora iz srednje škole upućenog nama učenicima, a vezanog za to šta želimo postati. Moj odgovor je bio skroman, ali precizan, „želim da završim fakultet i da osnujem porodicu“. Međutim, upravo upis na fakultet je bio upitan, jer nije bilo dovoljno sredstava za finansiranje mojih studija. Primanja nisu bila velika, jedno zaposleno u porodici, mlađi brat na prelazu iz osnovne u srednju školu… Starija braća su već otišla svojim životnim putevima. Naravno, svaki roditelj želi pružiti svom djetetu najbolje i odvaja od sebe, međutim u mnogim životnim situacijama, kao što je finansiranje studija, jednostavno koliko god roditelji odvajali od sebe, nema dovoljno za te svrhe. Kao što sam napomenuo, tokom ljetnjih raspusta sam zarađivao kako bih kupio patike ili druge stavke, a kada sam završio srednju školu, počeo sam raditi u stolarskoj radionici. Na jedan način pomirio sam se sa tadašnjim trenutnim stanjem, a koje se odnosi da neću nastaviti svoje školovanje i obrazovanje.

FAKTOR: Koliko je majka bila zaslužna za Vaš odlazak na fakultet?

STEVIĆ: U tom trenutku svjesna, s jedne strane nemogućnosti odvajanja potrebnog iznosa sredstava za moje školovanje, a s druge strane vjerovatno uskraćivanja mnogih životnih puteva, ukoliko moje obrazovanje ostane na nivou srednje stručne spreme, kao da su se te dvije stvari prelamale u njenoj glavi. Kao da je Bog u datom trenutku rekao „Učini početni korak i ne brini se za dalje“, pa smo došli do ovakvog epiloga. Ako tome dodamo da se majčina molitva može uznijeti do samog Gospodnjeg prestola, onda je jasno da je uloga svake majke u životu njenog djeteta ogromna i koliki je majčin blagosolov. U mom slučaju može se reći da je majka uz Božiju pomoć bila prekretnica mog životnog puta, zahvaljujući kojem sam i došao do sadašnjih ovakvih rezultata, praćenih priznanjima na međunarodnom nivou. Jednog dana, samo mi je saopštila da ću ići na fakultet i da se spremim na put za Doboj gdje trebam nastaviti svoje obrazovanje, s obzirom da sam završio srednju Saobraćajnu školu, a ostatak je posebna priča.

Medalja zasluga za narod Banja Luka, dan Republike 2018.

FAKTOR: Koliko vam je bilo teško studiranje, u pogledu izdržavanja?

STEVIĆ: Roditelji su mi svaki mjesec slali određena novčana sredstva, koliko su naravno bili u mogućnosti, međutim to često nije bilo dovoljno, tako da sam oko polovine, nekada i više finansijskih sredstava sam obezbjeđivao. Došao sam u novi, za mene nepoznat grad i na početku sve je bilo nekako čudno, teško, različite misli su se mijenjale u glavi, čas one koje su vezane za razloge zbog kojeg sam došao tu, čas one da je sve novo i preteško. Pošto sam igrao fudbal od malih nogu, sa dolaskom u Doboj, počeo sam igrati za fudbalski klub Željezničar, kako bih imao određeni džeparac. Neposredno, pred dolazak u Doboj, položio sam licencu za fudbalskog sudiju, pa sam jedno vrijeme dijelio i pravdu na fudbalskim terenima, što je bio dodatni priliv novčanih sredstava. Stanovao sam u jednoj sobi u prizemlju kuće i s obzirom da je uvijek bilo poslova oko iste, često sam u potpunosti odrađivao kiriju. Kada su komšije vidjele koliko sam vrijedan, pozvali bi me da iscjepam drva, iskopam kanal i slično… Ubrzo zatim sam prešao u FK Trebava Osječani, gdje sam i danas. Pročulo se o nekom mladiću iz Zvornika koji je vrijedan, želi da radi, ne bira poslove, studira u Doboju, tako da sam često imao pozive upravo iz Osječana da obavim određenu fizičku aktivnost. Tako sam vremenom radio i sa određenim građevinskim grupama, kada sam god mogao uskladiti sa obavezama na fakultetu i to na teritoriji čitave tada opštine, a sada Grada Doboja. Znao sam angažovati i druge studente da rade sa mnom, jer bilo je u nekim momentima i preobimnog posla. Tako je kroz šalu nastala i priča o firmi Multikop sa svojim sloganom: „U cjepanju drva, firma smo prva. Nije šala, za tili čas kopanje kanala. Krčenje, betonaža, naše ruke, vaša ambalaža“. Jednostavno, život je pun prepreka i izazova koji se uz vjeru mogu prebroditi, jer Bog nam u određenim momentima šalje ljude koji nam mogu biti od pomoći, a u određenim ljude koji nam baš ne donose neko dobro, ali koji treba da nam posluže kao lekcija. U svakom slučaju iz svake situacije možemo izvući pouku i naučiti kako dalje kroz život.

FAKTOR: Šta je presudilo u vašem životu da ostvarite takve uspjehe? Jeste li prosto rođeni za to ili su trud, rad i zalaganje bili presudni?

STEVIĆ: Prije svega, kroz iskustvo rada i saradnje sa ljudima koji su bili čak i više od 30 godina stariji od mene i koji su ponijeli ogromne terete života na svojim leđima, naučio sam mnogo. To mi je upravo pomoglo da možda u nekim stvarima prije sazrim i shvatim kako se treba ponašati u životu, kakav treba biti, kako doći do uspjeha i slično. Bog je nama svima dao različite darove i slobodnu volju kako ćemo te darove koristiti. Naravno, ukoliko te darove zakopamo u zemlju, ne trudimo se, ne radimo, ne zalažemo se, oni će propasti. Dakle, da bi se ostvarili ovakvi rezultati i uspjesi, potrebna je kombinacija rada, upornosti, marljivosti, žrtve i darova od Boga datih. Takođe, dužni smo da te darove koristimo i na način da budu na korist drugima, da dajemo, jer kao što sveti Jefrem Sirin kaže „Neka tvoja ruka ne bude ispružena radi uzimanja, već neka radije bude ispružena radi davanja“.

Nagrada Vrhunski recenzent

Sportske aktivnosti

FAKTOR: Bavite se sportom, kapiten ste fudbalskog kluba. Kako postižete sve to?

STEVIĆ: Da. Kapiten sam FK Trebava Osječani za koji nastupam više od deset godina, a koji se takmiči u Regionalnoj ligi Centar i ostvario je zapažene rezultate. S obzirom da je u pitanju treći republički rang takmičenja, ne iziskuje toliko obaveza kao neki drugi veći rangovi, pa se nekako obaveze uspjevaju uklopiti. Ako tome dodamo da me to ispunjava, onda i nije teško. Međutim, kada saberemo sve obaveze, moram priznati da ponekada budem ljut na samog sebe, jer odvajam vrijeme od porodice, često i od sna da bih uspio usaglasiti i izvršiti sve obaveze koje se postavljaju preda mnom i da postignem ovakve rezultate. Svakodnevno se izvršava veći broj različitih aktivnosti, a nekada i dvocifren, pa ponekada upravo takvo pitanje postavim i sam sebi, ali navika od malih nogu za konstantnim radom, saradnja sa kvalitetnim ljudima, talenat da se neke stvari mogu i relativno brzo završiti čine u konačnici takav epilog.

FAKTOR: Šta vam je trenutni životni cilj?

Da bi smo postizali uspjehe i redali zapažene rezultate, svakako da trebamo imati unaprijed definisane ciljeve. Što se tiče trenutnog stanja, mogu se izdvojiti sljedeći ciljevi kako sa aspekta profesionalnog karaktera, tako i sa aspekta privatnog. Najprije, želim održati zdravu i stabilnu porodicu, jer je to osnov svakog napretka. Staviše, nekada je zdrava porodica bila sinonim kvalitetnog društva. Sa profesionalnog aspekta, trenutni cilj jeste da se nađem u prvih 100 hiljada istraživača, što smatram da nije daleko, da nastavim sa istraživanjem i publikovanjem na istom ili višem nivou, da nastavim izvoditi kvalitetne kadrove koji brzo nađu svoje mjesto na tržištu rada, da se usavršavam i da dijelim svoje znanje sa svima koji žele da uče, jer kao što Aristotel kaže „Korjeni učenja su gorki, a plodovi slatki“.

Share

Jedan komentar na “ODLUČNOST STEVIĆA JAČA OD SVIH IZGOVORA: Od cijepanja drva do priznanja na međunarodnom nivou

  1. Svaka čast kolegi, trud se isplati i on je jedan pravi dokaz te tvrdnje! Istovremeno, dokaz je još jedne tvrdnje, da ljudi često, kad postignu određeni uspjeh, zaborave one ljude koji su sa njima djelili najteže trenutke. Čitajući tekst, tek u jednom momentu kolega kaže kako je: „angažovao druge studente da rade sa njim“. Nigdje ne spominje kolege, drugare, cimere, koji su sa njim djelili sve, dobro, loše, cugu, hranu, veselje, tugu…. E moj ruse, pohvalan je tvoj uspjeh i mi, tvoje kolege se ponosimo njime… ali spusti se malo na zemlju, sjeti se studentskih dana, da si nekad hodao po zemlji i pjevao „pobiću ih sve, neko mi je ukr’o kopačke“ i bilo ti drago da se uz Seginu harmoniku družiš sa istim onim koje kasnije nisi poznavao…. Sve najbolje u profesionalnom i privatnom životu ti želi kolega!

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *