Tokom nedavnog svjedočenja pred potkomitetom američkog Senata, a potom i u Velikoj Britaniji, Fransis Hogen, nekada zaposlena u Fejsbuku a sada zviždačica, otvorila je nekoliko važnih i komplikovanih pitanja o tome kako bi društvo moglo bolje da utiče na ovu društvenu mrežu.
No tu je i jedno osnovno pitanje, na koje ni njeno saslušanje ni objavljeni interni dokumenti nisu dali odgovor: da li su društvene mreže opasne po tinejdžere? Odgovor je: nemamo pojma.
Niko zaista to ne zna – ni stručnjaci za razvoj djeteta, ni tehnološke kompanije, ni tinejdžeri ni, avaj, roditelji kao što sam ja. A insistiranje da su platforma Instagram (u vlasništvu Fejsbuka) i druge društvene mreže tu da unište nove generacije, samo nas ubacuje u zamku koja se redovno pojavljuje: moralnu paniku tokom koje ćemo izvući široke i alarmantne zaključke o skrivenim opasnostima novih medija, novih tehnologija i novih ideja koje se šire među mladima.
Stripovi, televizija, rokenrol muzika, rep muzika, video-igre – sve su to teme koje su u prošlosti izazivale moralnu paniku. Pomislio bi čovjek da bismo poslije toliko lažnih alarma oguglali, ali panika se uvijek širi lako.
U posljednjih nekoliko godina posebno sam postao obazriv na ovakvu paniku, jer je taj fenomen opsesija mojih dvoje omiljenih medijskih kritičara, novinara Sare Maršal i Majkla Hobsa, tvoraca briljantnog podkasta nazvanog “You’re Wrong About” (“Niste u pravu o”). Ovaj serijal daje revizionistički pogled na medijske narative koji su svojevremeno bili razlog za brigu – stvari poput “satanske panike” osamdesetih (“Da li su veštice stigle u vrtić vašeg deteta?”), “seksting” iz prve decenije 21. veka, i veoma preterani strah devedesetih da urbane bande predstavljaju strašnu prijetnju javnoj bezbednosti.
Premda se svaka pojedinačna epizoda “You’re Wrong About” fokusira na konkretnu paniku, u širem smislu je projekat Sare Maršal i Majkla Hobsa da mapiraju kako se ovakvi narativi uopšte zapate u medijima i istrajavaju uprkos tome što su posvađani sa činjenicama. Njihov rad sugeriše nam šta je glavna privlačnost izazivanja straha: moralne panike često skreću pažnju jednog društva sa većih i težih problema – na primjer, šta da se radi sa kulturom naoružanja u Americi? – na mala i jednostavna rješenja: hajde da zabranimo nasilne video-igre i da završimo s tim.
Dok sam gledao svjedočenje Fransis Hogen, nisam mogao da ne primijetim obrasce moralne panike. Mnoga pitanja koja su joj postavljali senatori – i mnogi njeni odgovori – nisu bili utemeljeni u podacima, već u pretpostavkama. Umjelo je to da zaliči na stvarnu verziju onog “mima” iz “Simpsonovih”: “Hoće li neko, zaboga, misliti na djecu?!” Fransis Hogen je skrenula pažnju na istraživanje Fejsbuka da Instagram može da pojača anksioznost, depresiju, suicidne misli i probleme sa prihvatanjem svog tijela kod tinejdžera. Između ostalog, predložila je da se podigne granica za korišćenje, na 17 sa sadašnjih 13 godina.
Kako je psiholog Lorens Stajnberg napisao u “Tajmsu”, istraživanja koja ona citira su prilično mlaka. Većina je korelativna, a isti ti dokumenti pokazuju da mnogi tinejdžeri misle da Instagram u njihovom životu igra mnogo više pozitivnu nego negativnu ulogu.
Kao komentator, mislim da je njen prijedlog da se podigne minimalni uzrast za korišćenje društvenih mreža razuman. Ona je ubjedljiva i kada od regulatora traži da nametnu transparentnost Fejsbuku, kako bi spoljni istraživači mogli bolje da utvrde koju ulogu ova društvena mreža ima u društvu.
Ali kao roditelj djece koja će uskoro postati tinejdžeri, moja zabrinutost je konkretnija. Da li bi trebalo da (u nekom trenutku) kupim telefone djeci i dozvolim im da istražuju Instagram, TikTok i druge stvari za koje današnji klinci misle da su kul, a ja nikada nisam čuo za njih? Ako je odgovor potvrdan, kada? U ovom trenutku, moji najbolji odgovori su: ne znam i ne znam.
Postoji cijena koja mora da se plati i kada je riječ o zabranama i kada je riječ o dozvolama. Da li je moguće, kao što kažu istraživanja o kojima je govorila Fransis Hogen, da društvene mreže imaju toliko katastrofalan uticaj na mentalno i društveno stanje moje djece; da li je u isto vrijeme moguće da one imaju i značajne pozitivne efekte (u toj studiji, dječaci i djevojčice su rekli kako im Instagram smanjuje usamljenost, stres od porodice i tugu, dok je dobar dio rekao da nikako ne utiče na njih).
Tu je i pitanje kako bi zabrana društvenih mreža uticala na moju djecu. Danas se svijet, sviđalo se to nama ili ne, vrti oko društvenih mreža; i želim li da moja djeca odrastaju bez razumijevanja te dinamike? Da li će postati društveni izopštenici? Ako im zabranim da koriste aplikaciju na kojoj su svi njihovi drugari, da li se pretvaram u strogog oca koji nije dao svojoj deci da slušaju Elvisa?
Prošlog mjeseca Hobs je najavio da će napustiti “You’re Wrong About” i posvetiti se drugim projektima; podkast će nastaviti sa Sarom Maršal. Želim joj mnogo sreće, ali se nadam i da će mnogi kopirati njen etos – praksu preispitivanja kako naša kultura pada u nebitnu histeriju zahvaljujući novinskim redakcijama.
Živimo u teškim vremenima. Ali ne možemo da počnemo da rješavamo probleme ako gubimo vrijeme na one pretjerane.
Izvor: NYTimes
