Spretnim rukama Mirka Vukeljića nastaju violine, čiji čarobni zvuk sluša publika u Tokiju, ali i drugim gradovima svijeta. Vukeljić ne voli kada se kaže da pravi violine. On sebe smatra graditeljem violina.
„Radim ovaj posao 47 godina. Dosta mlad sam počeo i ozbiljno sam sve to prihvatio. Zajedno sa mojim sada pokojnim rođakom, Brankom Sofrenićem, sam obišao mnoge evropske majstore. Na našu sreću, svi ti majstori su htjeli da kažu kako se ovaj posao radi. I ja, kada god me neko pita nešto o gradnji ili popravci, uvijek detaljno kažem. Čak imam volju i da pokažem“, kaže Vukeljić.
Umjetnost gradnje nastaviće i njegovi sinovi. Jedan u Americi, a drugi nedaleko od Doboja.
Priča da se nije umorio i da je za vrijeme rata sanjao da se sve to okonča i da se vrati u atelje, što je i dočekao.
Završi tri violine godišnje, ali istovremeno nijednu reparaciju i popravku ne odbija.
„To mi je bilo uvijek interesantno i najvažnije stvari oko gradnje violine sam naučio kod reparacije, jer sam zavirio u svaku violinu i vidio i šta valja i šta ne valja. To je suština”, navodi ovaj spretni majstor.
Za izradu jedne violine potrebno je oko 400 radnih sati.
„Violina ima oko 78 dijelova, zavisi o kojoj se radi. Od tih 78 dijelova, nijedan dio se ne smije prepustiti slučaju. Sve se to mjeri mikrometrom i mora da bude izgrađeno na majstorski način. To je jedna od garancija da će se dobiti plemenit ton. Mnogo vremena je potrebno da se izgradi dobra violina, ali nikada graditelj ne smije sebi dozvoliti da se umori. Umor je prirodna stvar. Odustaneš od toga pa radiš nešto drugo i tako se odmoriš od violine“, kaže Vukeljić.
Na pitanje zna li svirati, Vukeljić navodi da su to dvije različite umjetnosti.
„Gradnja je umjetnost, sviranje je druga umjetnost.
Ponekad me neki novinar upita znam li svirati, a jednom prilikom je to čuo moj prijatelj veliki violinista Jovan Kolundžija i rekao: „Hoćete li i mene pitati znam li graditi violinu?“.
Violina je, u te dvije umjetnosti, veza između graditelja i violiniste.
Ponekad je ljudi zovu „đavoljim instrumentom“.
Ona je toliko moćna da ni Nikola Paganini iz nje nije izvadio sve što može“.
BiH je poznata po javoru iz kojeg se izrađuju gudački instrumenti, a čiji primjerci su prodavani i po nekoliko desetina hiljada eura.
Vukeljić nerado priča o cijenama svojih violina, jer u tome nije suština.
„Ne mogu reći koja je najskuplja violina koju sam napravio. Trudim se da svaka sljedeća violina bude bolja, što je i smisao umjetnosti” , kaže „dobojski Stradivari“.
Za izradu je važan materijal i bira se samo onaj koji je odležao 30-40 godina što je garancija da će na njoj biti plemenit ton.
Nova violina ne obećava mnogo, trebalo bi je usvirati, a na pitanje može li dobar violinista na lošoj violini svirati podjednako dobro, prosto odgovara da dobri violinisti traže dobre violine i da i ne probavaju loše.
Nakon skoro pola vijeka rada, kaže da ne radi ništa brže.
„Suština je postati graditelj, da si u stanju da izgradiš majstorsku koncertnu violinu. Ništa se tu ne mijenja u toku izrade violine, samo si sigurniji u ono što radiš. Sada mjerim jednom, što sam prije 40 godina mjerio deset puta. Ja to sada samo zgodnije radim, ali ništa brže“, navodi ovaj Dobojlija.
Izgradio oko 100 violina
Vukeljić priča da svuda na planeti ima njegovih violina.
„Oko stotinu sam ih izgradio. Moja violina mene predstavlja u Tokiju. Kada je stigla tamo odmah su drugi vidjeli i pitali odakle je i ko je graditelj. Ona ima sertifikat sa svim normama. Violina koja je otišla iz mojih ruku mene predstavlja i to je moja reklama”, s ponosom priča ovaj graditelj i reparator iz Doboja.
Procijenjena na 12.000 evra
Prije četiri-pet godina Vukeljić je imao narudžbu iz San Rema.
„Tamo živi Italijan Marko koji obećava mnogo.
Sa 14 godina je stigao na muzičku akademiju.
Toliko obećava i toliko ga paze da, kada ide na odmor, njega prati univerzitetski profesor.
Oni su kod mene naručili violinu Stradivari.
Donijeli su mi novine i ispričali sve što su pisali o Marku.
Ja sam počeo da gradim jednu Stradivari i jednu Gvarneri.
Pogodili smo se da košta 4.000 evra.
Onda sam im predložio da mi ne daju pare nego da odnesu u San Remo da je ocijene ljudi.
Imao sam za te violine izuzetno dobar materijal.
Javili su mi da je violina procijenjena na 12.000 evra.
Nisam proklet. Rekao sam im neka prepolove i neka bude 8.000 evra što su rado prihvatili“, ispričao je.
Najteži instrument
Kada je pitao prijatelja Jovana Kolundžiju kako je uspio, rekao mu je da bez rada nema ništa.
Mnogi ljudi talenat prespavaju i ne učine ništa, priča Vukeljić.
„Violina je najteži instrument za sviranje i rijetke su duše koje odluče da hoće svirati violinu, a još rjeđe one koje to uspiju. Ako nije đavolji instrument, onda je sigurno čudan i težak“.
Na pitanje kako se osjeća kada vidi svoju violinu u svjetskim koncertnim dvoranama, Vukeljić dodaje da to nije ništa više od prijatnog osjećaja.
„Ništa više od prijatnog osjećaja, u odnosu na drugog čovjeka koji ne zna mnogo o violini i gleda simfoniju, za njega su sve violine iste.
Nema razlike, osim možda u boji“, priča Vukeljić.
Ne gradi druge instrumente, ali voli reparirati i popraviti gitaru ili neki drugi instrument.
autor: Faktor, tekst je izašao u štampanom izdanju br.27 od 23.decembra
