Sirija, zemlja drevnih civilizacija, suočila se sa ogromnim izazovima tokom proteklih nekoliko decenija – ratovima, razaranjem, milionima raseljenih ljudi, ekonomskom nestabilnošću i prisustvom raznih terorističkih i islamističkih grupa. Postala je bojno polje za različite globalne i regionalne sile.
Tokom pedesetogodišnje vladavine porodice Asad, Hafiza al Asada i Bašara al Asada, vjerski i etnički heterogena Sirija je, inače, bila oličenje međuetničke i međuvjerske tolerancije. Međutim, etnička i vjerska heterogenost je bila uzrok kasnijih potresa. U gradu Hami 1982. godine podignut je ustanak od strane Muslimanskog bratstva, koje se protivilo sekularizmu i panarapskoj orijentaciji vladajuće partije BAAS, a koji je okončan od strane bezbjednosnih snaga Sirije.
Skoro tri decenije kasnije, 2011. godine, počinju protesti koji se ubrzo pretvaraju u oružani ustanak Slobodne sirijske armije kojoj je primarni cilj bilo svrgavanje Asada. Nešto kasnije i takozvana Islamska država uzima učešće u građanskom ratu i čini veliki broj zločina nad civilnim stanovništvom, uglavnom nad hrišćanima i šiitskim muslimanima. Intervencijom Rusije 2015. godine, koja je podržala Bašara al Asada i njegove snage u borbi protiv terorizma, Islamska država je poražena, a poredak biva očuvan, čime je okončano nasilje nad vjerskim i etničkim manjinama.
Deset godina kasnije namučena i porušena Sirija našla se opet pred novim izazovima. Naoružani ekstremisti islamističke grupe Hajat Tarir al-Šam (HTS), koja je nastala iz ogranka „Al-Kaide“ i „Džabat al-Nusre“, zbacili su uz pomoć Turske, Izraela i SA, sirijsku vladu i preuzeli vlast u Damasku. Da li su pred ovom zemljom bolji dani ili bi ona na kraju mogla doživjeti sudbinu podijeljene i interesno rascjepkane Libije?
Da bi se shvatilo o čemu se ovdje radi, ali i naslutila eventualna budućnost ove države, potrebno se vratiti u ne tako davnu prošlost kako bi se povezali konci sa ovim što se sada dešava i sagledalo kako se ova bliskoistočna država, nekada prosperitetna, uopšte našla u fokusu velikih sila, ali i koji su geopolitički motivi ovu drevnu zemlju gurnuli u srednji vijek.
OBUKA DžIHADISTA
Kao prvo, potrebno je istaknuti činjenicu da je sirijska „Al-Kaida“ bila u savezu sa Zapadom. To je svojevremeno priznao i Džejk Saliven, savjetnik za nacionalnu bezbjednost u administraciji Džoa Bajdena. U vrijeme Baraka Obame Saliven je bio glavni pomoćnik državnog sekretara Hilari Klinton. Prema dokumentima koje je objavio „Vikiliks“, on je 2012. poslao poruku Klintonovoj navodeći da je „AK na američkoj strani u Siriji“, koristeći AK kao akronim za „Al-Kaidu“.
Nije tajna ni da su nakon nasilnih protesta koji su izbili 2011. godine SAD počele da preplavljuju zemlju oružjem. CIA je pokrenula tajni program za naoružavanje i obuku pobunjeničkih grupa koje pokušavaju da svrgnu sirijsku vladu. List „Vašington post“ objavio je 2015. da je ova operacija na godišnjem nivou koštala oko milijardu dolara. Prema navodima američkih medija, ovaj plan je bio jedan od najskupljih napora da se naoružaju i obuče pobunjenici od programa agencije naoružavanja mudžahedina u Avganistanu tokom osamdesetih godina prošlog vijeka.
U oba slučaja krajnji cilj je bio da se džihadisti iz „Al-Kaide“ naoružaju i vojno obuče. Iako Vašington nikada javno nije potvrdio da sponzoriše i podržava „Al-Kaidu“ i IS (Islamsku državu) u Siriji, tajna dokumenta pokazuju da su američki zvaničnici znali da njihova politika jača genocidne ekstremističke grupe. Memorandum Odbrambene obavještajne agencije (DIA) sa kojeg je skinuta oznaka tajnosti otkriva da su od samog početka „selefisti, Muslimansko bratstvo i ‘Al-Kaida’ glavne snage koje pokreću pobunu u Siriji“.
Obavještajni analitičari Pentagona su na sličan način predvidjeli da bi IS takođe mogao da proglasi islamsku državu kroz svoju uniju sa drugim terorističkim organizacijama u Iraku i Siriji, što bi onda, kako su istakli, privuklo terorističke elemente iz cijelog arapskog svijeta. Sve ovo je upravo ono što se dogodilo u godinama koje su uslijedile. Islamisti su prvo zauzeli Mosul šireći svoje vojne operacije i na Siriju, formirajući kasnije IS, koristeći američko oružje. Američki zvaničnici su, naime, od početka svog rata protiv Sirije bili potpuno svjesni da će njihova podrška navodnim „pobunjenicima“ osnažiti ekstremističke grupe poput „Al-Kaide“ i IS-a. Oni su, ipak, nastavili da troše milijarde dolara preplavljujući zemlju oružjem.
REGRUTOVANjE AL-ŠARA
U ovu igru direktno se uključio i Izrael. Načelnik Generalštaba izraelskih snaga Gadi Ajzenkot je 2019. javno priznao da je Izrael dao oružje sirijskim pobunjenicima koji su pokušavali da zbace vladu predsjednika Asada. Izrael je čak direktno pomagao sirijsku „Al-Kaidu“. „Tajms of Izrael“ je 2015. objavio da je „Izrael otvorio svoje granice sa Sirijom kako bi pružio medicinski tretman Nusra frontu i borcima ‘Al-Kaide’ ranjenim u građanskom ratu koji je u toku“.
Doživljavajući „Al-Kaidu“ kao manje zlo, „Volstrit žurnal“ je citirao bivšeg šefa izraelske vojne obavještajne službe Amosa Jadlina koji je rekao da su šiitske islamsko-nacionalističke političke snage poput libanskog Hezbolaha i Irana glavna prijetnja Izraelu, mnogo veća od radikalnih sunitskih islamista.
Jadlin je tada sa zadovoljstvom primijetio da „Al-Kaida“ nije smetala Izraelu, već je umjesto toga bila usredsrijeđena na borbu protiv izraelskih neprijatelja. U nastavku ove analize se ističe i da Zapad ne treba da uništi IS, jer je to korisno oruđe protiv Irana, Hezbolaha i sirijske vlade. Na kraju je istaknuto da nastavak postojanja Islamske države služi strateškoj svrsi.
Pozadina svega može se naslutiti i iz same biografije Ahmada Huseina al-Šara, vođe HTS-a. Prema navodima pojedinih medija, počeo je da se obučava za doktora, a nekoliko godina kasnije napušta školu i pridružuje se ekstremističkim islamističkim organizacijama u Iraku. Prvo je to bila brigada mudžahedina u Mosulu, kada je izjavio odanost Abu Musabu al Zarkaviju, vođi „Al-Kaide“ u Iraku i jednom od osnivača Islamske države. Međutim, 2004. pada u ruke američke vojske i šest godina provodi u zatvoru Buča. Nakon izlaska odlazi u provinciju Idlib na sjeverozapadu Sirije, gdje ubrzo osniva Al-Nusra front, koji je počeo da djeluje protiv Asadovog režima i njegove vojske, uz pomoć koju su dobili od Islamske države u Iraku. Stejt department ga 2013. proglašava globalnim teroristom ponudivši nagradu od 10 miliona dolara za informacije koje bi dovele do njegovog hapšenja. I organizacija koju je predvodio označena je kao teroristička.
UNIŠTAVANjE HEZBOLAHA
Na sve ovo ukazuje i ekspert za bezbjednost Dževad Galijašević navodeći da se radi o američkoj figuri, što se, kako je istakao, može vidjeti i iz mnogobrojnih depeša koje je objavio „Vikiliks“. Kao dokaz koliko su pojedine zapadne zemlje bile direktno umiješane u bliskoistočne procese, Galijašević navodi i primjer same porodice Asad.
Kako kaže, Bašar nikada nije planirao da se bavi politikom. Imao je želju da postane oftalmolog, ali je jednostavno natjeran da dođe na čelo Sirije. Navodi i da Al-Šar, vođa HTS-a, nije musliman, već Jevrej sa Golanske visoravni. Smatra da se iza svega krije američko-izraelski pokušaj rušenja panarapskog socijalizma kao državotvorne ideje i koncepta sekularnih država, te da Siriju najvjerovatnije čeka libijski scenario.
Iran i alibi za napad
Izraelske vazduhoplovne snage sprovode pripreme za „potencijalne udare“ na iranska nuklearna postrojenja, saopštili su vojni zvaničnici za „Tajms of Izrael“. Kako oni ističu, iznenadni pad Sirije u ruke oružane opozicije oslabio je poziciju Teherana u regionu, što bi moglo da podstakne Iran da ubrza svoj atomski program.
– To je rušenje i arapskog svijeta. Izrael će nakon ovog uništiti Hezbolah. Takođe, oni se nikada neće dobrovoljno povući sa zauzete sirijske teritorije na Golanskoj visoravni, koja je ključna zbog svoje strateške pozicije. Planina Hermon pruža veliku preglednost nad regijom, omogućavajući nadzor nad sirijskim teritorijama, Damaskom i dijelovima Libana koji su povezani s Hezbolahom. Izraelski analitičari ističu da bi radarski sistemi postavljeni na Hermonu mogli pokrivati šire područje, uključujući rute kojima prolazi oružje iz Irana. Ovaj dio je geopolitički važan i zbog organizovanja nekog eventualnog napada na Iran. Nakon svih ovih dešavanja priča o izraelskoj i palestinskoj državi, jednoj pored druge, postaje utopija, jer trenutno više ne postoje snage koje bi se mogle suprotstaviti stvaranju nekog novog Bliskog istoka i zona uticaja, iza kojeg stoje SAD i Izrael. Na ovaj način Vašington izbacuje i Rusiju sa Mediterana. Mislim da se Turska, koja je bila jedan od glavnih vojnih i logističkih aktera ovog rušenja Asadovog režima, previše zaigrala, otvoreno zabijajući nož u leđa Rusiji – istakao je Galijašević.
OSMANSKA IDEOLOGIJA
Kada su u pitanju motivi Turske, Galijašević kaže da se iza svega kriju neoosmanske pretenzije aktuelnog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana. Dodaje da su njegovi planovi usmjereni na to da osmansku ideologiju proširi na sve one teritorije koje je nekadašnje tursko carstvo imalo. Kako bi to i ostvario, prema riječima Galijaševića, Erdogan je Izraelcima „namjestio“ Hamas i Palestince.
– Turska ih je naoružala i pripremila za teroristički napad na Izrael. Nikako ne treba zaboraviti i na ulogu Turske u dešavanjima oko Nagorno-Karabaha. Oni su na ovom prostoru zajedno sa Azerbejdžanom sproveli klasičnu oluju nalik onoj u Krajini. Cijelo stanovništvo je protjerano. Smatram da je njihov krajnji cilj rušenje Irana, ali i Saudijske Arabije. Erdogan je od Turske napravio jednu militantnu i autoritativnu državu, pri tome razarajući čitav arapski svijet u susjedstvu. I mi ovdje moramo ozbiljno razmisliti kakvi su planovi Ankare kada je u pitanju Balkan. U BiH postoji veliki broj vehabijskih baza u kojima žive ljudi sa bradama i zavrnutih nogavica. Ko nam može garantovati da im neko nekada neće poslati neki signal – upozorava Galijašević.
Na kraju dodaje da su u slučaju Sirije Izraelci i Turci bili operativci na terenu, a generali su bili stacionirani u Pentagonu. Vašington je, kako kaže, godinama nastojao da podijeli Osovinu otpora, koju su činile antikolonijalističke političke snage u Iranu, Iraku, Siriji, Libanu, Jemenu i Palestini, uključujući i formalne državne aktere i poludržavne naoružane grupe poput Hezbolaha, Huta i Hamasa. I Sirija je bila važan dio ove mreže.
Zbog toga, navodi on, ne treba da čudi što zapadni mediji, ali i političari sad pokušavaju da prikriju sve ovo forsirajući priču kako je konačno pao Asadov režim, pri tome tragikomično pokušavajući da prikriju i rebrendiraju mračnu prošlost džihadista, prikazujući ih kao pobunjenike koji se, navodno, bore za bolje sutra Sirije. Niko ne piše o pobunjenicima i njihovim namjerama da uvedu šerijat. Umjesto toga na meti je samo Asadov režim. Koliko to daleko može ići, može se vidjeti iz jednog novinarskog teksta u kojem se navodi da je državni vrh u Damasku održavao veze s nacističkim bjeguncima kojima je pružio utočište u Siriji, ali i sa državnom bezbjednošću DDR-a, uz ocjenu da su iskustva nacista oblikovala sirijske obavještajne službe. Iskorišćene su i društvene mreže, na kojima su plasirane slike iz Sirije, tačnije iz otkrivenih zatvora, praveći direktne paralele s nacistima, posebno sa SS oficirom Alojzom Brunerom koji je 1945. pobjegao u Siriju.
Asadov režim u posljednjih desetak godina sigurno nije donio dobro običnim ljudima, ali isto tako nikako iz vida ne treba izgubiti da je on nastao kao produkt zapadnog intervencionizma. Na kraju su u njegovom rušenju iskorišćeni pripadnici „Al-Kaide“. Da li danas neko može reći da ova teroristička organizacija nije strateški osmišljena da bi se razbio arapski svijet?! Oni koji to rade zaboravljaju staru narodnu poslovicu: „Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se obiju“.
autor: http://glassrpske.com
