„Mirza, gađaj snajperom, eno ih u svinjcu. Ako ne možeš snajperom, udri zoljom, j…m im majku četničku.“
„Hvataj žive, opkoli, pobij sve!“
„Naišao sam na putu prema Ažlici na leš i vidio sam da je zaklan.“
„Suad Smajlović je osuđen da je iz automatske puške pucao u mrtva tijela srpskih zarobljenika na karoseriji kamiona. Iz toga vidimo svojevrsno sadističko iživljavanje nad ubijenim Srbima iz Zalazja.“
Mnogo takvih jezivih rečenica, praćenih fotografijama koje lede krv u venama, je u Atlasu zločina nad Srbima u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, iza kojeg stoji Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih u poglavljima koja svjedoče o masakrima i zvjerskim ubistvima Srba u bratunačkim i srebreničkim selima.
Muslimanske snage su još od aprila 1992. godine počele praviti diverzije i zasjede na putevima i ubijati srpske civile u bratunačkoj i srebreničkoj opštini. Kućni pragovi su postajali mjesta zločina. Horde zla nisu imale milosti ni za trudnice, bebe, djecu, starce, slabo pokretne pa i slijepe samo zato što su bili Srbi. A glave su im došle ponajviše komšije, nekadašnji drugari iz klupa – muslimani pod vođstvom, kako uglas tvrde, Nasera Orića.
Ubijali su ih noževima, sjekirama, zakivali za drveće, klali, odsijecali im glave, dojke, spaljivali, silovali… i to na najveće pravoslavne praznike – Đurđevdan, Vidovdan, Petrovdan, Nikoljdan.
Pomen i pamćenje
Na podrinjskim spomen-pločama upisano je 3.627 Srba koji su postradali od neprijateljske ruke. Za njih će danas (subota, 5. jul) u Bratuncu biti služen parastos, a cjelodnevni program pod sloganom „Zločin bez kazne“ počinje liturgijom koju bi u crkvi Uspenja presvete Bogorodice trebalo da služi patrijarh srpski Porfirije.
Na stotine porodica uz Drinu živi sa crninom, a jedna od njih je i Zorana Lazarevića iz Vlasenice. Početkom rata ostao je bez oca i tri brata.
– U selu gdje sam ja rođen desio se veliki masakr 15. avgusta 1992. godine. Tu su izmasakrirani mahom civili, paljeni u kućama. Žene su masakrirane po intimnim dijelovima. Strašno. Sve se zna, ćuti se, a postoji dokumentacija. Kako to da smo mi uvijek krivi, a prvi su krenuli sa paljenjem, ubijanjem i masakriranjem – priča za „Glas“ Zoran koji je u to vrijeme imao svega 16 godina i koji pamti da se po selu pričalo da su to bile Orićeve snage.
– Danas, evo 33 godine kasnije, moramo biti jedinstveni, spokojni i složni. Da se sačuvamo, da se cijenimo jer su laži, zaista, prešle sve mjere. Moramo da sačuvamo Srpsku jer smo je krvlju stvarali i imamo istinu koja je iza nas. Čuće se i ona. Polako – rekao je Lazarević koji će biti jedan od govornika na obilježavanju dana stradanja Podrinja.
A kako nema pravih riječi da opišu razmjere zvjerstva, tako nema ni prostora da u ove redove stanu sva ubistva srpskog življa oko Srebrenice i Bratunca te 1992. Mučen pa ubijen je sudija Slobodan Ilić kome su, prema izjavama, i oči izvađene, a prethodno je likvidiran i poslanik Goran Zekić u zasjedi na putu između Srebrenice i Zalazja. Srpska pamti i stravično ubistvo Slobodana Stojanovića koji je imao 12 godina i pao u ruke neprijatelja jer se vratio po psa. O porodičnoj tragediji priča i Brane Vučetić koji je kao dječak preživio sve strahote rata, logora i smrti, ali oni su prvi među jednakima koji su na svojoj koži osjetili mržnju i namjeru da taj prostor bude očišćen od svega što je srpsko. Lov je u maju i zvanično otvoren.
Blječevo i Gniona (6. maj)
Na Đurđevdan pripadnici tzv. TO iz Srebrenice napadaju srpski dio sela Blječeva. Kosana Zekić je zaklana, Gojko Jovanović ubijen, Milan Zekić ranjen i kao takav prebačen u Beograd na VMA, gdje je podlegao ranama 9. jula.
– Majka je išla za mnom. Nisam čuo da je puška opalila od velikog straha, ali kada sam se okrenuo da vidim da li majka ide za mnom, vidio sam je da leži na putu. Vratio sam se, prišao joj i vidio sam da joj ispod grla teče obilno krv. Nisam je smio ponijeti, nego sam potrčao put Zagona… – ispričao je njen sin Milo dodajući da mu na prvu nije povjerovao ni brat Milan kojeg je sreo na putu kada se vraćao iz Bratunca, gdje je radio.
– On nije povjerovao da se to dogodilo i da su nam komšije muslimani ubili majku- govorio je Milo Zekić.
Majka Kosana je bila zaklana, što je, kako piše u Atlasu zločina, potvrdio
opis povreda i rana na lešu iz Doma zdravlja Bratunac, gdje se ističe da su na njenom vratu uočena četiri zasjeka različite širine i dubine.
Srbi u Gnionu ubijani su na krsnu slavu.
– U svojoj kući, prilikom proslavljanja slave je ubijen i zapaljen Milošević Radojko koji je imao oko 70 godina i bio je poluslijep – piše u publikaciji.
Ovo je bio prvi napad na srpska sela na pravoslavni praznik. Kasnije će uslijediti napadi na Petrovdan, Božić i Nikoljdan u Jošanici kod Foče.
Ratkovići, Srebrenica (21 – 28. jun)
Prilikom napada na selo Ratkovići ubijena je nepokretna Desanka (70) te je zapaljena sa kućom.
– O smrti sina Živana, Dobrina Prodanović rekla je da nije ništa znala sve dok nije oslobođeno selo te su svi leševi bili doneseni u Fakoviće. Od njega je ostala lobanja i par kostiju, a majka ga je prepoznala po popravljenom zubu u gornjoj vilici. Na tijelu Vinke Maksimović, uz rane od metka, bile su vidljive i rane od noža. Mrtvu Borku Milanović pronašli su u njenoj kući pored kreveta. Na pragu kuće pronašli su Bogičević Obrada koji je bio zaklan. Prodanović Zoru su pronašli spaljenu. Tu su pronašli tijelo Stojana Stevanovića (brat od strica svjedoka) te vidjeli da je on bio zaklan i da mu je polni organ bio odsječen i stavljen u usta. Stomak mu je bio rasječen. Pored Stojana u Brađevini su našli i ubijene Radu Jovanović, a u Magudovićima Novicu Stojanovića, Slavka Petrovića i Ljubišu Gajića koga su muslimani poslije ubistva bacili na gomilu kukuruzovine i zapalili – ispričali su svjedoci, a dokumentovao Republički centar.
Zalazje i Sase (8. jun i 12. jul)
Kao i u ostalim srpskim selima i u Zalazju su Srbi držali straže. Međutim, često nisu uspijevali odbraniti sela od napada tzv. Armije BiH. Protjerani Srbi iz tih sela su spas nalazili u susjednim selima, među kojima je Zalazje.
U napadu na Zalazje i Sase 8. juna stradalo je devet Srba. Međutim, taj napad bio je uvertira u ono što će se desiti svega mjesec kasnije, na Petrovdan.
– Ja sam jedva prepoznao svog brata Radislava i to na osnovu burme na prstu, a tijelo je bilo izmasakrirano i paljeno, najvjerovatnije let-lampom, sa malo garderobe na sebi – svjedočio je Branislav Vasiljević.
Marija Jeremić, koja je na Petrovdan izgubila dva sina, Marka i Radislava, svjedoči da je tijelo Radislava razmijenjeno. Tijelo Marka nije pronađeno, ali…
– Prilikom oslobađanja Srebrenice u kući, vlasništvo oca Nasera Orića, od strane Slaviše Jeremića i Gorana Lazarevića, pronađena je lična karta mog nestalog sina Marka i tu ličnu kartu su meni donijeli – piše u Atlasu.
Zločini u Zalazju nisu stali 1992. Nakon vraćanja Zalazja pod kontrolu Vojske Srpske, srodnici i prijatelji nastradalih u tom selu na Petrovdan su išli na groblje na parastos, te su i jednom prilikom 1994. napadnuti od strane pripadnika tzv. Armije BiH.
Loznica (Srebrenica), 28. jun
…Na Vidovdan napali su nas sa svih strana…
U napadu nisu pošteđena ni djeca ni lica starije životne dobi. Tako su pripadnici tzv. Armije BiH ubili Vericu Filipović koja je imala samo 17 godina, ranili tromjesečnu bebu Mirjanu Petrović i Miloša Stojanovića koji je imao 80 godina. Oboje su preminuli od posljedica ranjavanja.
– Živana Filipović, majka ubijene Verice, koja je u ratu izgubila muža, brata, petoricu sestrića i veliki broj rođaka, kaže: „U selu su zatekli civile i ubili koga su stigli, a selo opljačkali i zapalili i ono još što nije obnovljeno… Kome je i šta mogla da skrivi moja sedamnaestogodišnja kćerka Verica koju su ubili na kućnom pragu, a poslije toga opljačkali i zapalili naš dom“.
Zagoni (5. i 12. jul)
„Ljudi koji su pronašli moju suprugu pričali su mi da je sva bila isječena“.
Da je tijelo Milenkove supruge Rade Milošević bilo izmasakrirano, potvrdio je Dejan Gvozdenović: „Prilikom prevoženja žrtava u Bratunac primijetio sam da je tijelo Milošević Radinke Rade izmasakrirano. Bila je nožem isječena po grudima, a moj djed Rajko Gvozdenović po licu. Najviše je bilo unakaženo tijelo Dimitrić Mileve, stare oko 70 godina, koje je bilo isječeno skoro u komade i potpuno unakaženo – zapisano je u Atlasu zločina.
Tragedija Srba u Zagonima nije završena 5. jula jer već sedam dana kasnije su pripadnici tzv. Armije BiH izvršili ponovni napad. Na Petrovdan.
– O drugom napadu izjavu je dao Radoje Gvozdenović: „Pored ubijenih smo našli kaiševe kojima su ih muslimani vezali za drvo i mučili. Svi su bili masakrirani, isječeni i razbijenih glava“ – ostalo je zapisano.
Ježestica (8. avgust)
Nije mali broj sela oko Bratunca i Srebrenice čiji su mještani mučenički postradali u Drugom svjetskom ratu od ustaša. Jedno je i Ježestica. Ustaše su po danu kupile ljude iz sela, a noću ih vodile na potok i klale. Žrtve su mučili, djevojkama su rezali dojke, odsijecali dijelove tijela. O napadu na Ježesticu 8. avgusta 1992. govorio je Dragomir Miladinović, ističući da su Anđelku Mlađenoviću odsjekli glavu i odnijeli je.
– Na kućnom pragu ubijaju majku Savku Mlađenović i njena dva sina, Dragana i Anđelka kome su muslimani, dok je ležao ranjen, odsjekli glavu do ramena jer je Srbin i što je imao lijepu crnu bradu – posvjedočio je učesnik odbrane sela Rade Stjepanović, a piše u Atlasu zločina.
O brutalnosti muslimana u Ježestici pričao je i Mihajlo Mlađenović.
– Ratni komandant Srebrenice Naser Orić i Kemal Mehmedović iz Pala kod Potočara odgovorni su za svirepi zločin muslimanskih snaga 8. avgusta nad mojom majkom Savkom i braćom Draganom i Anđelkom. Jedan Bošnjak koji sada živi u Živinicama potvrdio mi je da je Mehmedović Anđelku odsjekao glavu i da su je, nakon što je od Orića dobio nagradu od deset maraka i džak brašna, šutirali po srebreničkom igralištu – pričao je Mlađenović.
(Ne)pravosuđe – 1992. do danas
Teških sudbina i jezivih priča prepuno je Podrinje. Srpski živalj pamti i Brežane, Krnjiće, Podravanje… Sela i zaseoci napadani su više puta 1992. godine. Napad na Kravicu, najveće srpsko selo u srednjem Podrinju, dogodio se na Božić 1993, kada je ubijeno 49 mještana, a ranjeno 78. Nakon što su opustošili Kravicu, Orić je 16. januara 1993. organizovao napad na širem području Skelana. Za jedan dan ubijeno je 69 mještana, među kojima i dvoje djece.
Zločin u Podrinju je, kako kaže vršilac dužnosti direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Viktor Nuždić, jedan od najtežih. Od 76 masovnih stratišta u prvom tomu Atlasa zločina, na kojima je stradalo četvoro ili više lica, čak 26 se odnosi na srednje Podrinje.
– Za zločine nad Srbima u cijelom Podrinju pred Sudom BiH osuđena su samo četiri lica na ukupno 29 godina zatvora – istakao je Nuždić za „Glas“.
On je ocijenio da su oslobađajuće presude Naseru Oriću, kako pred Haškim tribunalom tako i pred Sudom BiH, Srbima jasno dale do znanja da nema pravde za srpsku djecu poput Slobodana Stojanovića i braće Dimitrijević, ni za pobijene porodice Brane Vučetića, Slavke Matić i Cvjetka Ristića.
Opomene pored puta
Fotografije 600 ubijenih i poginulih Srba, većinom civila, iz bratunačke i srebreničke opštine postavljene su pored puteva koji vode prema tim sredinama s ciljem da svi koji ovih dana dolaze u Potočare i Srebrenicu vide i uvjere se da su ovdje počinjeni zločini nad srpskim civilima.
Postavljanje fotografija organizovali su članovi organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz obje opštine.
– Fotografije potvrđuju da su oni postojali, da imaju imena, prezimena, ali da za njihova stradanja niko nije procesuiran – poručila je predsjednica republičke organizacije Isidora Graorac.
Analitičar i istoričar Dragomir Anđelković je jednom prilikom u jednoj rečenici objasnio snagu pamćenja riječima: „Narod koji zaboravlja svoje žrtve priziva nove zločine“.
autor: http://glassrpske.com
