Banjalučko područje obiluje termomineralnim izvorima i prirodnim ljepotama među kojim su Srpske Toplice – nacionalni spomenik BiH, a nedavnim otvaranjem Banjsko-rekreativnog kompleksa „Terme Banjaluka“ sa zatvorenim i otvorenim bazenom i velnes sadržajima, vratilo se na mapu banjskih centara Republike Srpske.
Samostalni stručni saradnik banjalučke Turističke organizacije Mladen Šukalo rekao je Srni da Kompleks „Terme Banjaluka“, otvoren 3. septembra, nudi saune, slane sobe, prostore za masažu, hidromasažni prostori i sale za vježbe.
On ističe da poseban značaj za „Terme“ ima turističko-geografski položaj između Banjaluke, najpoznatijeg izletišta Banj brdo, kanjona rijeke Suturlije i doline rijeke Vrbasa, u kojoj se oraganizuju aktivnosti na otvorenom poput raftinga, kajakinga i hidrospida.
Banjaluka možda i nazvana po banjama
Područje Banjaluke i njene okoline obiluje termomineralnim izvorima koji su od davnina korišteni kao javna kupatila za higijenu, razonodu i zdravlje.
U Srpskim Toplicama, u središtu stare Banjaluke, teče topla voda iz osam izvora sa teperaturom do 35 stepeni Celzijusovih.
„Topla voda, iz nekoliko tih izvora, slobodno otiče u hladnu planinsku rijeku Vrbas, pa postoji mišljenje da je Banjaluka dobila ime po banjama /banja na ravnici uz rijeku/“, navodi Šukalo.
On ukazuje da se u krugu od 20 kilometara od centra Banjaluke nalaze banje Laktaši i Slatina.
„Banja Slatina je hiperterma jer je temperatura vode 41 stepen Celzijusov, odnosno iznad temperature ljudskog tijela, dok su Laktaši i Banjaluka homoterme – oko 35 stepeni Celzijusovih“, kaže Šukalo.
On navodi da su Srpske Toplice proglašene nacionalnim spomenikom BiH koji obuhvata prostor između šume Banj brda i rijeke Vrbas, a uključuje termalne izvore, natkrivene banje – hauze, kao i tradicionalne porodične kuće.
Šukalo kaže da su stanovnici Banjaluke i okolnih naselja od davnina imali naviku korištenja javnih kupatila u kojima nisu samo održavali higijenu, već su se i liječili.
Termomineralna voda u Srpskim Toplicama je sulfatična, murijatična i zemnoalkalna, temperature od 25 do 35 stepeni Celzijusova, a kako navodi Šukalo, vjeruje se da liječi reumatizam mišića i zglobova, neuralgije i različite kožne bolesti.
„Osim mogućnosti korištenja ovih voda uz rijeku Vrbas, termalni izvori se koriste na privatnim imanjima u vidu natkrivenih banja hauza, što je jedinstveno u svijetu, kao i u banjsko-rekreativnom centru sa otvorenim i zatvorenim bazenom“, ističe Šukalo.
On kaže da se autentičnost pejzaža Srpske Toplice ogleda u očuvanosti prirodnih karakteristika, a prvenstveno tri banje na obali Vrbasa, i to Direklije, Šugavice i Ilidže.
Banja Šugavica se koristila za liječenje kožnih bolesti, a na njenom mjestu postojao je i manji objekat, koji je porušen poslije Drugog svjetskog rata.
Banja Direklija je usječena u stijeni i liči na manju pećinu. Ime je dobila po kamenim direcima ili stubovima, što su nekad stajali kao dovratnici na ulazu u banju.
Terme korištene još od rimskog doba
Šukalo kaže da su termomineralni izvori u Srpskim Toplicama korišteni i u rimsko doba. Ovdje su pronađeni bakarni rimski novčići iz doba Rimske republike i Rimskog carstva koji su bili u opticaju od drugog vijeka prije nove ere do petog vijeka nove ere i koji ukazuju na običaj bacanja novčića u izvore vode u slavu božanstva ili zdravlja imperatora.
„U ovom banjalučkom naselju se nalazio srednjovjekovni grad Banjaluka, a jedno vrijeme je bilo i središte Osmanlija, koje su sačuvale kulturu termi. U austrougarskom periodu u naselju Srpske Toplice se nalazilo i vojno kupatilo, dok se osamdesetih godina dvadesetog vijeka gradi banjsko-rekreativni centar“, napominje Šukalo.
Dok su Rimljani koristili termomineralne izvore na desnoj obali Vrbasa, lijevom obalom je, navodi Šukalo, prolazio put Salona-Servitijum /Solin-Gradiška/, koji je povezivao rimske provincije Dalmaciju i Panoniju.
Banja Ilidža na Vrbasu i endemska vilina vlas
Šukalo ističe da je Banja Ilidža /Kraljičina Ilidža ili Trokića vrelo/ najpopularnija banja na obali rijeke Vrbas, dodavši da se iznad nje nadvija populacija endemske i reliktne biljke viline vlasi.
Vilina vlas je, kaže on, strogo zaštićena divlja vrsta u Republici Srpskoj i zajedno sa svojim staništem uživa najviši stepen zaštite.
To je zeljasta reliktna i endemska biljka iz porodice paprati u narodu poznata još kao gospina vlas, ženska kosa ili vodena paprat.
Listovi lepezastog oblika nalaze se na tankim crnim, do 25 centimetara dugim, petiljkama koje liče na žensku kosu, što je bila inspiracija za mnoge mitove i legende.
Iako je rasprostanjena širom svijeta, populacija ove vrste je mala jer opstaje na specifičnim mikrostaništima gdje su mikroklimatski uslovi konstantni, kao što su staništa uz termalne vode u Srpskim Toplicama i Višegradu.
