Advokat iz Banjaluke Aleksandar Jokić pokrenuo je inicijativu za pokretanje postupka ocjenu ustavnosti odluke gradonačelnika Draška Stanivukovića o naplati parkinga u najvećem gradu Srpske.
Podsjećamo, Stanivuković je krajem decembra donio Privremenu odluku za obezbjeđivanje kontinuiteta u funkcionisanju komunalne djelatnosti upravljanja javnim parkiralištima.
Stanivuković je izbjegao institucije Republike Srpske te spornu odluku objavio u Službenom glasniku BiH što je, tvrdi advokat Jokić, drzak, ciničan i gotovo bezobrazan napad na temelje pravnog poretka Srpske.
Između ostalog, advokat naglašava da je Stanivuković ovom odlukom izvršio „akt pravnog terorizma“.
On je stoga Ustavnom sudu Republike Srpske podnio inicijativu kojom, kako kaže, traži odbranu samog smisla zakona.
Inicijativu advokata Aleksandra Jokića prenosimo u cjelosti:
„Pred ovim (Ustavnim) Sudom leži korpus delikti pravnog nasilja, dokument koji u svojoj suštini predstavlja ne samo povredu pozitivnih propisa, već drzak, ciničan i gotovo bezobrazan napad na same temelje pravnog poretka Republike Srpske. Riječ je o aktu nazvanom „Privremena odluka za obezbjeđivanje kontinuiteta u funkcionisanju komunalne djelatnosti upravljanja javnim parkiralištima“, broj 11-G-4972/2025, datiranom na 30. decembar 2025. koju je donio gradonačelnik Grada Banja Luka, Draško Stanivuković.
Ovaj akt nije objavljen tamo gdje zakon i zdrav razum nalažu u ‘Službenom glasniku Grada Banja Luka’. Ne, ovaj akt je svoj ‘pravni život’ započeo na stranicama ‘Službenog glasnika Bosne i Hercegovine’ (broj 2/26). Ovim je gradonačelnik izvršio čin ‘pravnog terorizma’ usmjeren protiv institucionalnog integriteta jedinice lokalne samouprave i ustavne arhitekture Republike Srpske.
Još zanimljivije, ova politikantska akrobatika je osmišljena kako bi se izbjeglo poštovanje odluke Ustavnog suda Republike Srpske U-71/23.
Podnosilac ove inicijative ne traži samo poništenje jedne odluke, traži odbranu samog smisla zakona. Jer, kako bi nas podsjetio Antonin Skalia, zakon nije ono što izvršna vlast misli da je ‘praktično, hitno ili politički oportuno’. Zakon je ono što piše. A zakon ovdje govori jasno, glasno i neumoljivo protiv postupaka gradonačelnika. Ako dopustimo da se lokalni akti objavljuju u bilo kojem službenom glasilu koje gradonačelnik ocijeni pogodnim (bilo da je to glasnik drugog nivoa vlasti ili oglasna tabla u haustoru ZEV-a) onda zakon više nije brana samovolji, već postaje instrument u rukama onih koji misle da su iznad njega. Ovo je trenutak kada Ustavni sud mora povući crtu između vladavine prava i vladavine samovolje.
Član 86. Zakona o lokalnoj samoupravi („Sl. glasnik RS“, br. 97/2016, 36/2019 i 61/2021) je jasan i nedvosmislen, te ne ostavlja prostora interpretacijama. Stav 1. glasi: ‘Opšti akti organa jedinice lokalne samouprave objavljuju se u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave’.
Ovdje, zapravo, počinje i završava bilo koja polemika i razmatranje zakonitosti ove objave koju gradonačelnik časti nazivom opšti pravni akt.
Fokus ove inicijative i mjesto gdje se pravno bezakonje kristališe u svojoj najčistijoj formi, jeste član 3. Odluke, koji glasi: ‘Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u ‘Službenom glasniku BiH“. Ova rečenica je pravni ekvivalent objavljivanja zakona Republike Francuske u Službenom listu Njemačke. Da je neko pravio parodiju lokalne vlasti, ne bi ovoliko banalno kršio temeljne principe rada i zakonitosti.
Da se još malo posvetimo citiranoj zakonskoj odredbi člana 86. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi.
Opšti akti: Odluka kojom se regulišu cijene parkinga za sve građane na teritoriji grada je nesumnjivo opšti akt, odnosno trebalo bi to da bude.
Objavljuju se: Zakonodavac ne koristi permisivnu formu ‘mogu se objaviti’. Koristi imperativ u normativnom smislu, to je naredba, obaveznost.
U službenom glasilu jedinice lokalne samouprave: Ovdje primjenjujemo kanon Ekspresio unius est eksklusio alterius – izričito navođenje jednog isključuje drugo. Zakonodavac je rekao ‘službenom glasilu jedinice lokalne samouprave’ i time je isključio mogućnost objavljivanja u drugim službenim glasilima, oglasnim tablama, novinama ili bilo gdje drugo. ‘Službeni glasnik BiH’ nije službeno glasilo jedinice lokalne samouprave Banja Luka i o tome ne treba ni polemisati. Pravno gledano, ta objava je non-event. Ona se nije desila u očima zakona Republike Srpske.
Stav 5. istog člana zatvara zamku: ‘Izuzetno od st. 1. i 2. ovog člana, ako organ jedinice lokalne samouprave nije u mogućnosti da objavi opšti ili pojedinačni akt u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave, objavljuje ga u ‘Službenom glasniku Republike Srpske’. Ovaj stav je ključan. Zakonodavac je predvidio situaciju blokade ili objektivne nemogućnosti. I šta je propisao kao lijek? Da li je propisao ‘Službeni glasnik BiH’ ili neki proizvoljni službeni glasnik? Ne. Propisao je ‘Službeni glasnik Republike Srpske’. Gradonačelnik je, dakle, imao zakonski put ako je lokalno glasilo bilo blokirano. Činjenica da je preskočio i ovaj supsidijarni mehanizam (vjerovatno jer bi tamo bio odbijen zbog očigledne nezakonitosti akta) i otišao na nivo BiH, dokazuje mens rea, namjeru da se izigra pravni sistem Republike Srpske.
Kršenje Člana 109. Ustava Republike Srpske
Ova povreda zakona metastazira u ustavnu krizu kroz kršenje člana 109. Ustava Republike Srpske. Član 109. propisuje: ‘Zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja… (stav 2.) Prije stupanja na snagu, zakoni, drugi propisi i opšti akti državnih organa objavljuju se u odgovarajućem službenom glasilu’. Ključna sintagma je ‘u odgovarajućem službenom glasilu’. Šta je ‘odgovarajuće’ glasilo? To nije glasilo koje gradonačelnik subjektivno smatra zgodnim. To je glasilo koje je zakonom odredeno kao takvo. Za akte Grada Banja Luka, Zakon o lokalnoj samoupravi je odredio dva, i samo dva, odgovarajuća glasila: Službeni glasnik Grada Banja Luka i Službeni glasnik Republike Srpske (supsidijarno). Službeni glasnik BiH nije ‘odgovarajuće glasilo’ za akte lokalne samouprave RS, ništa više nego što je to ‘Njujork Tajm’.
Povreda Statuta Grada Banja Luka
Statut Grada Banja Luka, kao najviši pravni akt jedinice lokalne samouprave, u svojim odredbama (čl. 85.) imperativno nalaže objavljivanje akata u ‘Službenom glasniku Grada Banja Luka’.
U preambuli osporene Odluke, gradonačelnik se cinično poziva na član 83. Statuta (‘Službeni glasnik Grada Banja Luka’ br. 14/18 i 9/19), da bi u Članu 3. te iste Odluke taj Statut bacio pod noge nalažući objavljivanje u Službenom glasniku BiH. Ovo je šizofrenija pravnog rasuđivanja. Pozivati se na Statut kao izvor ovlašćenja, a istovremeno ga kršiti u načinu izvršenja, je definicija arbitrarnosti.
Objavljivanjem lokalnog akta Republike Srpske u ‘Službenom glasniku BiH’, gradonačelnik de fakto priznaje nadležnost državnih institucija nad lokalnom samoupravom, što je u direktnoj suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske koji lokalnu samoupravu definišu kao isključivu nadležnost entiteta. Ovo je opasan presedan. Ako danas prihvatimo da se cijena parkinga u Banjoj Luci objavljuje u Sarajevu, šta je sljedeće? Da li će se budžet Grada objavljivati u Zagrebu? Da li će se regulacioni planovi objavljivati u Beogradu? Ovo je suštinska degradacija pravnog suvereniteta Republike Srpske u onim oblastima u kojima je ona suverena. Gradonačelnik, u svojoj želji da naplati par maraka za parking, spreman je da trguje ustavnom pozicijom Republike Srpske, tretirajući ‘Službeni glasnik BiH’ kao nadređeni autoritet lokalnim glasilima.
Zašto je akt završio u ‘Službenom glasniku BiH’? Zato što je to jedino mjesto gdje niko nije provjeravao njegovu zakonitost u odnosu na propise RS.
Sekretar Skupštine Grada Banja Luka, koji je po članu 86. stav 3. Zakona o lokalnoj samoupravi odgovoran za sadržaj službenog glasila, očigledno je odbio objaviti ovaj akt. Pretpostavimo da je isti slučaj i sa Službenim glasnikom Republike Srpske ili je bilo jasno da bi to bio slučaj da se pokušalo sa ovakvom objavom.
Gradonačelnik je, suočen sa (potencijalnom) odbijanjem od strane čuvara zakonitosti, odlučio da promijeni igru. To je ruptura. On ne igra po pravilima već, u maniru razmaženog djeteta, prevrće tablu za igru. On poručuje ‘ako mi zakon ne dozvoljava, naći ću nekoga ko hoće’. To je logika švercera, a ne državnika.
U preambuli i javnim nastupima, gradonačelnik se poziva na ‘kontinuitet’, ‘sprečavanje štete’, ‘interes građana’. On kreira atmosferu vanrednog stanja gdje ga, navodno, nužda tjera da krši zakon. Ali, Ustavni sud mora biti hladan prema ovim vapajima. Neusvajanje odluke o parkingu od strane Skupštine nije elementarna nepogoda. To je demokratija. Politička blokada nije ratno stanje. Gubitak prihoda od parkinga nije slom ustavnog poretka. Argument ‘nužde’ je posljednje utočište onih koji nemaju pravni argument. Kao što je Skalia rekao: ‘Ustav nije instrument za rješavanje problema koji je dizajniran da bude efikasan. On je dizajniran da bude prepreka’. Prepreka tiraniji.
Res ipsa lokvitur – stvar govori sama za sebe. Gradonačelnik Banje Luke je, u pokušaju da riješi praktičan problem (naplatu parkinga), srušio principe ustavnosti, zakonitosti i vladavine prava. On je pokušao da bude ‘efikasan’ tako što je bio nezakonit. Međutim, nema ničeg efikasnog u tiraniji, čak i kad vozovi (ili parkinzi) rade na vrijeme. Cijena te ‘efikasnosti’ je uništenje pravnog poretka. U duhu Žaka Veržesa, optužujem ovaj akt ne kao grešku, već kao izdaju principa na kojima počiva Republika Srpska. Ovo je pokušaj uspostavljanja presedana da volja pojedinca stoji iznad procedure zakona i Ustava Republike Srpske.
Stoga, predlažem Ustavnom sudu Republike Srpske da prihvati ovu inicijativu i utvrdi da ‘Privremena odluka za obezbjeđivanje kontinuiteta u funkcionisanju komunalne djelatnosti upravljanja javnim parkiralištima’, broj 11-G-4972/2025 (Službeni glasnik BiH 2/26), koju je donio gradonačelnik Grada Banja Luka, (1) nije u saglasnosti sa članom 109. Ustava Republike Srpske, (2) nije u saglasnosti sa članom 86. stav 1. i 5. Zakona o lokalnoj samoupravi odnosno, da utvrdi da je navedena Odluka neustavna i nezakonita, posebno u dijelu člana 3. koji propisuje objavljivanje iste u ‘Službenom glasniku BiH'“.
