Muslimanske jedinice u Tuzli napale su 15. maja 1992. godine kolonu Jugoslovenske narodne armije i, prema zvaničnim podacima, ubile najmanje 54 vojnika, a ranile 44, prekršivši dogovor prema kojem je kolona, koja je kao i ostale jedinice JNA napuštala BiH, trebala da mirno ode iz grada.
Ponovljen je scenario iz Dobrovoljačke ulice u Sarajevu, koji se dogodio nepune dvije sedmice ranije – prvi dio kolone je propušten, a drugi napadnut iz zasjede.
Napad na kolonu JNA u Tuzli poznat je i kao „Tuzlanska kolona“.
Napad su izvršili pripadnici „Patriotske lige“ i MUP-a tadašnje BiH pod kontrolom ratne vlade u Sarajevu. Ovaj zločin je direktno prenošen na lokalnoj televizijskoj stanici.
Bošnjaci ovaj dan i zločin nad nevinim vojnicima na odsluženju vojnog roka proslavljaju kao „Dan odbrane Tuzle“.
Prema nekim saznanjima, moguće je da je ubijeno i više vojnika i civila koji su radili u JNA, a bošnjačke vlasti sve ove godine brane nalogodavce zločina i skrivaju još tri masovne grobnice sa 78 tijela.
Autor knjige „Tuzlanska kolona“ Dragan Mrkajić tvrdi da je taj napad bio uvod u najveće etničko čišćenje Srba u BiH poslije Drugog svetskog rata.
Kroz svjedočenja 33 preživjela učesnika i zastrašujuće ispovjesti porodica žrtava, Mrkajić potkrepljuje tvrdnje o „savršenom zločinu“ na Brčanskoj malti kao metodi specijalnog rata koji je BiH gurnuo u dugogodišnje krvoproliće – zbog interesa velikih sila i nacionalizma malih naroda.
U knjizi su objavljena imena 54 poginula i nestala pripadnika JNA za koje postoje podaci, a autor objašnjava da ovaj spisak žrtava nije konačan jer nije postojala evidencija o dobrovoljcima, civilnim licima i starješinama koji su sa porodicama izbjegli iz Hrvatske i boravili tih dana u kasarni.
Autor navodi da je u koloni koja se povlačila iz kasarne „Husinska buna“ u Tuzli bilo stotinjak vozila sa 600 vojnika JNA, ali i civila, žena i djece, koji su odlučili da sa svojom vojskom napuste ovaj grad.
On opisuje i noć nakon zločina u kojoj su izgorjeli ostaci ubijenih vojnika dovezeni na tuzlansku deponiju i zatrpani gomilama smeća, a teren poravnat buldožerom.
Na osnovu višegodišnjeg prikupljanja i analize sve dostupne građe o ovom događaju, autor tvrdi da su tijela ubijenih skrivena na najmanje četiri prikrivene lokacije, od kojih je jedna Bolnica za plućne bolesti u tuzlanskom naselju Slavinovići.
Iz masovne grobnice na groblju Trnovac u Tuzli 1999. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 30 izgorjelih vojnika.
Do danas za ovaj zločin, kao ni za Dobrovoljačku ulicu u Sarajevu, niko nije odgovarao – ni izvršioci, ni naredbodavci iz političkog i vojnog vrha Bošnjaka.
