Ono što ni jedno dijete ne bi smjelo doživjeti pamti sada osamdesetšestogodišnji Slavko Milanović. Sa majkom i mlađom sestrom, koja mučenje nije preživjela, u logor smrti u Jasenovac odveden je sa nepunih šest godina. Priča da se mnogih užasa nagledao, ali da ga je od još veće nesreće spasila majka.
„Ustaše su odvajale djecu od majki, ali majka moja je nas krila. Mi smo dolje sjedili na zemlji, a ustaše kada su prolazile ona je mene i sestru, koja je bila mlađa godinu ipo dana i koja je umrla u Jasenovcu, pokrije sa nekim krpama dok ustaše prođu. Kako danas, tako i sutra, tako da sam ostao neodvojen od majke, a sestra je nažalost umrla majci na rukama“, priča Slavko Milanović, bivši logoraš.
Da oda poštu svojim precima, dug put iz Beograda, prešla je i Mara Maša Narančić. Dva imena na koja je ponosna nosi po svojim nastradalim bakama. One nisu jedini članovi njene porodice kojima je život okončan u ovom zloglasnom logoru.
„Otac moga oca je, po onome što smo saznali, skončao u Jasenovcu. Njegova mala sestrica sa 12 godina je umrla u Zagrebu u dječijoj bolnici. A ja sam rođena poslije“, rekla je Mara Maša Narančić, potomak žrtava.
20 kilometara od Gradine nalazi se selo Gašnica iz koga su u jednom danu u Jasenovac odvedeni očevi, majke, djedovi, bake, sinovi i kćerke. Malo ko je iz njega izašao. Mnogi su bili članovi Milanove porodice.
„Moje selo Gašnice je nekada brojalo uz sam rat oko 1200 stanovnika, a 777 njih je nestalo. Ovo nema definiciju, bez obzira što to mogu biti književnici, teolozi, ovo i ono, reći nešto o tom događaju i poruku neku poslati, ali ja mislim da odavde nema nikakve poruke koja može stati u svije obične ljudske riječi“, kaže Milan Golić, potoma žrtava.
Gotovo da nema ni jednog doma iz Potkozarja iz koga barem jedan ukućanin nije stradao u Jasenovcu. Pamti to vrlo dobro čitav srpski narod, ali pamte i djeca. Posebno ona sa ovog područja, jer priče o stradanju svojih predaka od malih nogu slušaju od roditelja.
„Kad zamisliš da su vršnjaci tvoji ovdje proživljavali tako nešto, onda je naprosto jezivo“, rekla je Marija Piljić.
„Pisao sam pjesmu na temu sjećanja na Jasenovac. Opet je nebo nekako sivo, nad nama kruže sive ptice. Idite negdje drugdje letite, vi ni ne znate čitati ćirilice“, recituje Lazar Trmošljanin.
Na obali Save svoje kosti je ostavilo preko 700.000 ljudi. Zato je Jasenovac najbolnija srpska rana i najskuplja istorijska lekcija.
Da nam prošlost to ne govori sadašnjost nikada ne bi ni naslutila da su ove sada zelene livade, nekada bile crvene i natopljene krvlju. Donja Gradina nije jedino, ali je najveće stratište u okviru zloglasnog logora Jasenovac. Samo ovdje pronađeno je 105 masovnih grobnica, u kojima se nalazilo preko 366 hiljada nedužnih žrtava.
