Na današnji dan, apsurdno, u dubokoj starosti i prirodnom smrću, planetu je napustio jedan od najvećih svjetskih diktatora, general Augusto Pinoče.
Ipak, postavlja se pitanje, koje okolnosti od nevinog djeteta stvore monstruma. Kakvo odrastanje rezultira time da dobijemo beskompromisnog generala, neosetljivog na ljudsku patnju, koji je spreman da zarad vlasti žrtvuje desetine hiljada svojih sunarodnika.
Tereza Pinoče, Augustova najmlađa sestra, svjedočila je svojevremeno o snažnoj povezanosti svog brata i majke.
„Bio je njen miljenik, uvijek sladak sa njom. Svakog dana bi je posjećivao prije posla. To je bilo prvo što bi uradio ujutru“ – prisjećala se Tereza. „Rekla bih da je to čvrsta veza koja je potrajala cio život“.
Pinoče je pohađao školu Sagrados Korazines. Jednu od najstarijih privatnih škola (osnovana 1837. godine) u Južnoj Americi. Njegova mlađa braća su bila smještena u internatu, ali ne i Augusto. Nije mogao bez mame, preselio se sa roditeljima u Valpraiso.
Ni kao đak nije blistao. Djeca su mu nametnula nadimak „magarac“. Navodno zbog karakterističnog, grohotnog smijeha. Međutim, postoji i verzija da je razlog nadimku bio njegov (ne)uspjeh u školi. Dosijei pokazuju da nije bio najgori, ali da je bio i daleko od najboljih.
Uglavnom je dobijao jedva prelazne ocjene, ali je zanimljivo, briljirao u predmetima koji su imali veze sa umjetnošću. Uživao je u časovima francuskog i latinskog koji je praktikovao i učestvujući na misama. Jedne godine, neočekivano, nagrađen je na matematičkom takmičenju. Međutim, to je bio usamljen događaj tokom njegovog školovanja.
Ipak sve nedaće odrastanja padale su u sijenku ogromne podrške njegove majke, Aveline Ugarte, moćne žene baskijskog porekla, čija je i ambicija bila da joj sin dosegne visoki vojni čin. Otac, Augusto Senior, potomak bretonskih proizvođača sira koji su se naselili u Čileu početkom 18. veka da bi izbjegli ratove za špansko nasljeđe, želio je da mu sin bude ljekar.
Pinoče je diplomirao 1937. kao pješadijski oficir. Kasnija karijera bila mu je stabilna, ali rutinska, oslonjena na njegovu stručnost u „geopolitici“, predmetu koji je predavao na čileanskoj „Ratnoj akademiji“. Ova kvazi-nauka, posmatrala je nacionalne države kao živa bića i bila je jedan od izvora nacizma.
Prema njegovim memoarima, Pinoče je prvi put bio upozoren na „zaista đavolske privlačnosti marksizma“ 1948. godine, dok je komandovao zarobljeničkim logorom za zabranjene komuniste. I ovde je prvi put sreo dr Aljendea, koji je 1973. godine izvršio samoubistvo u bombardovanim ruševinama vladine palate „La Moneda“, umesto da preda mjesto predsjednika. U to vrijeme, Aljende je bio mladi ljekar i socijalistički senator koji je dolazio da posjeti zatvorenike. Tadašnji poručnik Pinoče je zaprijetio da će ga upucati ako to pokuša – iako je Aljende uvijek povezivao drugog oficira sa incidentom.
Članovi Aljendeovog predsjedničkog štaba pamtili bi Pinočea prije puča kao snishodljivog oficira i ulizicu – „čovjeka koga bismo pozvali da nam treba džip“, rekao je jedan. Tri nedelje prije puča, kada je konstitucionalista general Karlos Prats podnio ostavku na mjesto vrhovnog komandanta usred sve veće političke krize, Aljende je imenovao Pinočea da ga zamijeni u uvjerenju da je on jedini preostali lojalan član vrhovne komande vojske.
„Pitam se šta su uradili sa jadnim Pinočeom“, pitao je odlazeći predsjednik svoje saradnike kada su se pojavile prve vijesti o puču i ne sluteći da je upravo čovjek za koga pita ustvari pretedent na njegovo mjesto.
Izdaja „Bogorodičinog miljenika“
Sam Pinoče će kasnije tvrditi da je, iz bezbjednosnih razloga, dve godine sam planirao puč sa studentima oficirima na vojnoj akademiji. Drugi generali, koji su svakako bili umiješani u zavjeru, rekli su da je on smatran nepovjerljivim i da nije igrao nikakvu ulogu. Ono što nije sporno jeste da mu je tri dana prije puča postavljen ultimatum od vrhovnih zapovjednika mornarice i vazduhoplovstva da im se pridruži ili snosi posledice.
Na sam dan nije bilo sumnje da je Pinoče glavni. „Shvatio je šta mu je palo u krilo i nije imao alternativu osim da to prati“, rekao je kasnije jedan od njegovih najbližih civilnih saradnika. Amaterski snimci radio prenosa između komandnih mjesta golpiste tog dana otkrivaju Pinočea kog će svijet upoznati. Dok je pregovarao o Aljendeovoj predaji, grubo se našalio kako je odveo predsjednika iz zemlje i srušio avion na putu.
U roku od godinu dana, pošto je vojska potvrdila svoju ogromnu snagu na državnom nivou, planovi za rotirajuće predsjedništvo između četiri člana vladajuće hunte šefova službi su odbačeni i Pinoče je imenovan za predsjednika Republike. Tijesna grupa civilnih i vojnih savjetnika osmislila je režim fokusiran na njega kao inkarnaciju vojne „istorijske misije da prepravi zemlju“. Potencijalni rivali su bili ili penzionisani ili su umrli u misterioznim okolnostima. Godine 1974., general Prats je postao jedna od žrtava – ubijen je sa svojom ženom u egzilu u Buenos Ajresu od bombe postavljene pod njihov automobil – napad koji je kasnije pokazalo da su ga izveli Pinočeovi agenti.
Specijalno za Pinočea ponovo je ustanovljen vojni čin general-kapetana, koji je do tada imao samo oslobodilac zemlje od Španaca početkom 1800-ih, Bernardo O Higins. Njegova uniforma je bila brižljivije krojena od svih drugih. Jako mu je to bilo važno. Sebe je predstavljao kao vizionara koji je, vođen „tajanstvenom rukom Božjom“, učinio Čile „jedinom zemljom u istoriji koja se oslobodila jarma komunizma“. Oko njega se širila propaganda da uživa posebnu zaštitu Bogorodice, zaštitnice vojske i zemlje. Kultu ličnosti doprinijele su statuete nalik onim vjerskim kao i posteri „Besmrtnog“ koji su se pojavljivali na demonstracijama podrške nakon njegovog hapšenja u Londonu.
Izvukao se, kao i nekoliko puta naknadno. Sud u Čileu je 2002. godine odbio da ga procesuira za ubistva i odmazde počinjene tokom sedamnaestogodišnje vladavine, jer nije bio zdravstveno stabilan za suđenje. Preminuo je 11. decembra 2006. godine od posljedica srčanog udara, u vojnoj bolnici u Santjagu.
Faktor magazin
