– To je pokušaj otežavanja poslovnog ambijenta s ciljem minimiziranja poslovanja privrednih subjekata u Srpskoj bilo domaćih, bilo stranih. To je potpuno destimulativno – ocijenio je on ukazujući da ne postoji u svijetu primjer da se neko na takav način ponašao prema poslovnom okruženju.
Kaže i da čovjek koji posmatra sve ovo kao aktivan učesnik privrednog i svakog drugog oblika života u Srpskoj može reći da je ovaj narod izdržao razne zulume, od turskih, austrougarskih, njemačkih, pa će izdržati i ovaj nesrećni američki zulum.
Usamljeni jahač
Sličan stav ima i pravnik Ognjen Tadić, koji se osvrnuo i na odnos američke administracije prema BiH. Ukazuje da je američka ambasada u BiH nedavno objavila tekst pod naslovom “Zajednički interesi SAD i građana BiH”. Čak i ako se, kako kaže, zanemari činjenica da u političkom smislu niti postoji Amerika kao politički subjekt, niti postoje građani BiH kao jedinstveni politički korpus, ne može se oduprijeti utisku da američka ambasada potpuno negira postojanje BiH i njene unutrašnje strukture i da interese stanovništva jedne samostalne članice UN stavlja direktno pod suverenitet SAD. Izgleda da u američkoj ambasadi, dodaje, očigledno misle da BiH pripada njima, poput Portorika, jer potpuno ignorišu demokratski izabrane institucije BiH i njeno članstvo u UN.
– Ideja američkog ambasadora da vlasti Srpske uporno pita: “Gdje su pare”, dodatni je izraz takvog stava američke ambasade, jer ukoliko bi vlasti Srpske odgovorile američkoj ambasadi gdje su pare, ispalo bi da je ta vlast vazalna, a ne demokratska, što je potpuno neprihvatljivo. Ipak, izgleda da je američka ambasada sa takvim stavom ostala poprilično usamljena, jer se čak ni Kristijan Šmit, uzurpator funkcije visokog predstavnika u pokušaju, više ne oglašava, a drugi ambasadori Kvinte odavno su napravili distancu od tako agresivne politike i zatvorili se zidom ćutanja. Konačno, i sama ideja ambasadora Marfija da odvraća strane investicije od BiH očigledan je izraz frustracije zbog neuspjeha takve politike američke ambasade – kaže Tadić.
Ističe i da Republika Srpska tu nema druge, nego da pobijedi, jer ona odavde nikuda ne ide, a ambasador Marfi, poručuje, “poput svih drugih kauboja ipak će kao usamljeni jahač odjahati u suton, skoro isto kao i jedino do sada vidljivo poslijeratno američko ulaganje u BiH, roštiljnice ‘Mekdonalds’, koje je neslavno završilo”.
Novi pritisci
Nakon sankcija uvedenih najvišim zvaničnicima, onda i pojedinim kompanijama iz Srpske, američki Stejt department upozorio je sada i inostrane kompanije koje planiraju da investiraju ili pokrenu neki posao na ovim prostorima da bi mogle biti suočene sa sankcijama ukoliko budu dio, kako je istaknuto, nelegalnih i neustavnih aranžmana sa vlastima u Srpskoj. Kako se navodi u dokumentu objavljenom na njihovom sajtu pod imenom “Analiza stanja za investicije u BiH za 2024”, investitorima se savjetuje da bi prije bilo kakvog ulaganja ili pokretanja biznisa trebalo da izvrše rigoroznu pravnu provjeru, odnosno potvrde pravo na vlasništvo zemljišta, jer vlasti u Srpskoj navodno neustavno pokušavaju preuzeti kontrolu nad državnom imovinom.
Kako se dalje ističe u ovom dokumentu, koji je na svom “Iks” nalogu dijelom objavila i američka ambasada u BiH, potencijalni investitori treba da potraže pravno savjetovanje kako bi se informisali o odluci Ustavnog suda BiH iz jula 2024. godine koji je u dva odvojena slučaja presudio da entiteti nisu nadležni za raspolaganje državnom imovinom na bilo koji način, uključujući prenos vlasništva, zakup, koncesiju ili privremenu upotrebu. U nastavku ovog dokumenta, koji Stejt department objavljuje svake godine, navodi se i da američke investicije u BiH nisu do sada bile velike, naprotiv, da su bile izuzetno male, te da su i dugoročna ulaganja američkih kompanija bila minimalna iako BiH ima jednu od najnižih stopa PDV-a u regionu. Interesantno, oni koji su sastavljali ovaj izvještaj u kom se analiziraju uslovi za investiranje i daju preporuke ističu i da je BiH bogata prirodnim resursima, pružajući potencijalne mogućnosti u energetici, poljoprivredi, drvnoj građi i turizmu.
Predstavnici bošnjačkih partija, ali i pojedinih inostranih amabasada već mjesecima pokušavaju stvoriti sliku, ali i pravno uporište da entitetsku imovinu proglase državnom iako se ona kao takva nigdje ne spominje u Ustavu BiH. I sam Ustavni sud BiH je jednom prilikom to potvrdio. Radi se o predmetu U-5/98. Podnosilac zahtjeva je bio Alija Izetbegović. On je te 1998. tražio da se ocijeni saglasnost Ustava Srpske s onim državnim, a u pogledu uređivanja imovinskih odnosa. Ustavni sud je tada donio odluku da je Srpska nadležna da uređuje imovinske odnose na svojim prostorima.
Ovaj sud, međutim, 2011. naprasno mijenja stav. Koliko je ta odluka bila pravno smiješna i paradoksalna, može se vidjeti iz samog sadržaja. U njoj se navodi da je državna imovina i u rijekama, morima, jezerima, a što ne postoji nigdje na svijetu, jer se radi o opštim dobrima koja ne mogu biti ničije vlasništvo.
Interesi
Analitičari, pravnici, ali i ekonomisti mjesecima ukazuju da se iza priče o imovini, odnosno pokušaja da se entiteti razvlaste i oduzme im se imovina, a u šta se uključio i krnji Ustavni sud BiH, kriju neustavni pokušaji stvaranja unitarne BiH, što bi onda omogućilo i njeno lakše uvlačenje u NATO. Na red bi onda došli i vrijedni prirodni resursi, kojima bi zagospodarile inostrane kompanije. Smatraju i da su sankcije koje su nedavno uvedene pojedinim kompanijama u Srpskoj, pritisci na banke, ali i najnovije američke preporuke investitorima da razmisle o eventualnim posljedicama ulaganja novca u Srpsku, dio hibridnog rata.
Dodaju i da su licemjerne tvrdnje američkih zvaničnika da sankcije navodno nisu usmjerene protiv običnih ljudi, baš kao i priče o demokratiji i slobodama. Ističu da je bošnjačka elita očigledno spremna na jednu takvu žrtvu. Kao primjer navode i slučaj takozvanog Kosova, gdje su gotovo svi unosni poslovi vezani za energetiku dodijeljeni američkim kompanijama, pa i penzionisanom američkom generalu Vesliju Klarku koji je bacio oko na ogromna nalazišta uglja. Bilo je ovo, kako ističu, vraćanje duga. Marfi je, kako kažu, očigledno imao namjere da bude poput Klarka. Zbog toga ih, navode, ne čudi što se on toliko svojski trudi da BiH ostane bez jeftinog ruskog gasa, insistirajući i prijeteći vlastima u FBiH da treba da uđu u projekat izgradnje gasovoda kojim bi se spojili na gasni terminal na Krku, a preko kojeg se u Evropu transportuje uglavnom daleko skuplji američki ukapljeni gas.
Kako je moguće
Pravnici s kojima je “Glas Srpske” ranije razgovarao na temu imovine zapitali su kako je moguće da se 30 godina nakon Dejtona neko probudi jednog jutra i kaže kako imovina ne pripada entitetima.
– Kako je to moguće? Da je to nadležnost BiH, pa to bi valjda bilo riješeno kada je Dejtonski sporazum krojen. Kako je, primjera radi, pitanje privatizacije riješeno? Kako je to Republika Srpska prodavala svoj kapital u državnim preduzećima, baš kao i u slučaju FBiH?! Da postoji državna imovina, kako neki tvrde, to ne bi bilo moguće – istakli su oni.
autor: http://glassrpske.com
