Prije mjesec ili dva, gostujući na TV BH1, izjavio sam da nikada ne bih potvrdio optužnicu protiv Milorada Dodika. Kratko sam to obrazložio, toliko da čovjek sa zdravim razumom shvati zašto. Voditelj emisije se štrecnuo pa me upitao da li sam to na fonu Dodikove odbrane. Tako će razmišljati i mnogi čitaoci ovog teksta. Ali, tu se ništa ne može, kakav čovjek, takva i asocijacija.
Piše: Branko Perić (penzionisani sudija Suda BiH)
Zanimljivo mi je bilo da se tih dana niko drugi nije osvrnuo na ovu moju izjavu. Iskreno, to me začudilo. Ne lezi vraže, političko-pravosudna i medijska mafija, koja upravlja državnim pravosuđem (i državom!), je ovih dana tu moju izjavu aktuelizovala i smjestila u kontekst već viđenog političkog lakrdijašenja Dodikove skupštinske kamarile. Vjerujem, sa ciljem da me po ko zna koji put javno diskredituje i usput stvori klimu za objavljivanje osuđujuće presude.
Tek što su mediji objavili senzacionalnu izjavu “penzionisanog sudije”, oglasilo se Sud BiH saopštenjem za javnost u kojem me optužuje da sam povrijedio Kodeks sudske etike tako što sam “iznio lični stav o sudskom predmetu koji je u toku, a sa kojim nisam upoznat”. Kao, sve bi bilo u redu da sam sa predmetom upoznat. Time sam, stoji u saopštenju, iskazao nepoštovanje prema bivšim kolegama … i doveo u pitanje očuvanje povjerenja u pravosudni sistem.” Slažem se, nemam nikakvo poštovanje prema kolegama (a oni znaju gdje su se i kako obrukali i ogriješili!). Što se sudske etike tiče, ne znam kako neko ko nije sudija može prekršiti Kodeks sudske etike!? Ali, naučio sam da u pravosuđu može sve! I krivac oslobođen, i nevin osuđen. I disciplinski procesuira sudiju za izdvojeno mišljenje, na primjer. A povjerenje javnosti u pravosuđe odavno ne postoji i nema načina da se ugrozi!
Usput se osvrćem na ova reagovanje zbog toga što su sinhronizovana i u istoj mjeri lišena smisla. Lišena smisla, prvo zbog toga što ja godinu dana nisam sudija nego običan glas javnosti, a drugo, zbog toga što u demokratskom društvu javnost ima pravo da pokreće javni dijalog i o sudskim predmetima koji su u toku ako se njime pokreću neka važna društvena i pravna pitanja. Regulator pravosuđa bi to trebao da zna. Suđenje visokom funkcioneru javne vlasti za krivično djelo koje je nametnutim zakonom propisao stranac je prvorazredno pravno i političko pitanje o kome se mora razgovarati u najširem društvenom dijalogu. Stoga se nikome, pa ni meni, to pravo ne bi smjelo uskratiti. Tim prije što se, kao pravnik, u te stvari ponešto razumijem. S obzirom da sam sa javnom izjavom medijski izdvojen i obilježen, imam javnu obavezu da svoj lični stav i pravno mišljenje dodatno javno obrazložim, bez obzira što postupak traje. Činim to u nadi da ću podstaći javni stručni dijalog o važnim pravnim pitanjima i pitanjima načina na koji funkcioniše nezavisno pravosuđe. Moje mišljenje ne odnosi se na postupanje suda i mišljenje sudije i ne predstavlja nikav vid spoljnjeg pritiska koji bi mogao ugroziti nezavisnost i nepristrasnost sudije. Izražavanje mišljenja u pristojnom profesionalnom dijalogu, pogrešnog ili pravno relevantnog, ne može nikome nanijeti štetu, ali svakako može otvorito prostor za šire razumijevanje problema.
Manjkavosti optužnice
U optužnicu protiv Milorada Dodika sve je sporno. Ona bi se prije mogla pravno kvalifikovati kao neuredan podnesak nego optužnica. U njenom činjeničnom opisu nema ni riječi o stvarnom i procesnom legitimitetu visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji je nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH i propisao krivično djelo Neizvršavanje odluka visokog predstavnika (član 203a KZ). Opis njegovog legitimnog imenovanja za visokog predstavnika i njegovog ovlaštenja da donosi zakone (mijenja Krivični zakon BiH!) su bitna obilježje krivičnog djela i bez tog opisa i dokaza o tim činjenicama, nema optužnice. Sudija za prethodno saslušanje je trebao odbiti potvrđivanje takve optužnice, ili je vratiti tužiocu na uređivanje.
Zašto je tužilac izbjegao pitanje legitimiteta visokog predstavnika?
Tužilac je izbjegao da se bavi pitanjem legitimiteta znajući da Dejtonski sporazum ne daje visokom predstavniku pravo da suspenduje i preuzima zakonodavne nadležnosti Skupštine BiH. Tvorci Dejtonskog sporazuma su znali da bi takva ovlaštenja bila u suprotnosti sa Poveljom UN i civilizacijskim načelom da su zakonodavne nadležnosti u rukama predstavničkog tijela (parlamenta). U istoriji evropskog parlamentarizma, od Magna carte libertatum do danas, pojedinac nije donosio zakone. Ovo civilizacijsko načelo je pravna tekovina evropske civilizacije i ni jedan sud ga ne bi smio ignorisati. Zakon koji bi bio u suprotnosti sa ovim pravnim načelom ni jedan sudija ne bi smio da primijeni. Na to je upozoravao i njemački pravni teoretičar Gustav Radbruh u svom čuvenom eseju Pet minuta filozofije prava. Prosto, nije zamislivo da u Evropi u 21.vijeku pojedinac u ulozi namjesnika propisuje krivična djela. To je u najmanju ruku podrivanje evropskog parlamentarizma i vladavine zakona.
S obzirom da Dejtonski sporazum ne daje visokom predstavniku ovlašenja da donosi zakone, tužilac će se očigledno pozivati na Bonska ovlaštenja i dosadašnju praksu nametanja zakona od strane visokih predstavnika. Međutim, Bonska ovlaštenja nisu pravni mehanizam, nisu dio Dejtonskog sporazuma i nisu postala sastavni dio zakonodavnog sistema BiH. Ona su oblik političkog djelovanja, a ne pravni akti. U suštini, ona su mehanizam političkog pritiska za prihvatanje nametnutih zakona potvrđivanjem u parlamentu. Potvrđivanjem u parlamentu nametnuti zakoni postaju dio nacionalnog zakonodavstva. Šmitov zakon nije prošao tu procedure i treba zaključiti da on sve do tog čina nema pravnu važnost.
Šta predstavlja krivično djelo
S druge strane, treba imati na umu odredbu člana 20. Krivičnog zakona BiH, prema kojoj je “krivično djelo protivpravno djelo koje je propisano kao krivično djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnoprvna sankcija”. Nema nikakve sumnje da je zakonodavac imao u vidu da obilježja krivičnog djela moraju biti određena krivičnim zakonom koji donosi parlament u prethodno utvrđenoj proceduri za donošenje zakona. Takva procedura podrazumijeva predlog zakona od strane ovlaštenog predlagača, razmatranje u ustavno-pravnim parlamentarnim komisijama, javnu raspravu, nacrt zakona i usvajanje u predstavničkom tijelu. Zakonodavac ni u primisli nije mogao imati u vidi pojedinca kao tvorca krivičnog zakona! BH društvo nema nikakav interes da se krivičnim zakonom štiti pravo visokog predstavnika da preuzima nadležnosti parlamenta i propisuje krivična djela. Ako neko misli da ima, onda treba pokrenuti postupak izmjene Krivičnog zakona i to jasno predvidjeti pa da vidimo kako će evropska pravna pamet na to reagovati.
Šta je Dodik potpisao
Na kraju, u optužnici postoji jedan procesni paradoks koji baca sjenku na kompetencije tvorca optužnice. Iz dokaza koje je tužilac u optužnici predložio i izveo u dokaznom postupku proizilazi (ako nije omaška?) da je optuženi Milorad Dodik Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa donio 07.07.2023.godine, dok je visoki predstavnik Kristijan Šmit Odluku kojom obustavlja zakonodavni postupak donošenja ovog Zakona donio 01.07.2023.godine, dakle prije Dodikovog Ukaza. Ako je postupak donošenja zakona visoki predstavnik obustavio, šta je Dodik potpisao? Potpisao je nešto što pravno ne postoji! Dakle, nije mogao počiniti krivično djelo!
Podrivanje suvereniteta BiH
Ovako kreirana, Dodikov optužnica direktno podriva suverenitet Bosne i Hercegovina kao članice UN. Povelja UN ne poznaje okrnjeni suverenitet, niti mogućnost oduzimanja, preuzimanja ili prenošenja suvereniteta na druge međunarodne institucije, a pogotovo ne na pojedince. Takva praksa najdirektnije podriva međunarodni pravni poredak, uspostavljene dobre prakse i diplomatske običaje. Žalosno je da se takvi nerazumni eksperimenti sa civilizacijskim standardima parlamentarizma i suverenosti danas izvode u Evropi! Pravosudne institucije BiH su, prije svih, dužne da štite evropske pravne vrijednosti, državni suverenitet, vladavinu zakona i prava građana. Sudije (i tužioci) moraju biti čuvari ustava i zakona, a ne korisni idioti u službi visokog predstavnika.
Dalekosežne posljedice
Dodikov krivični predmet će imati dalekosežne posljedicama. On bi mogao postati pravni slučaj koji će odrediti buduću sudsku praksu. Sutra će se umjesto Dodika na optuženičkoj klupi naći neki drugi funkcioner javne vlasti, ili, možda, sudija koji ne potvrdi optužnicu za krvično djelo koje je propisao, ili će propisati, neki visoki predstavnik. Ili novinar koji pisanjem podstrekava na izvršenje krivičnog djela neizvršavanja odluka visokog predstavnika. Takođe, Dodikov slučaj bi mogao biti i pravni precendent na kome će se uspostavljati praksa prividne suverenosti širom svijeta u novoosnovanim nestabilnim državama.
Ovo pravnopolitičko lakrdijašenje sa Dodikom će se završiti ovako ili onako. Završiće se i ova evropska neookolonijalna epizoda sa OHR-om i visokim predstavnicima. Ostaće tužno sjećanje na veličanje visokih predstavnika i njihove uloge u očuvanju suverene BiH.
autor: banjaluka.net
