Kad bi znao kako čeznem, dok te čekam tu bez nade, da mi dođeš sa osmijehom, kroz šljivike i livade, stihovi su iz legendarne pjesme Dragane Mirković iz 1986. godine, koji možda na najslikovitiji način opisuju osjećaj, razmišljanje, ali i razočaranje koje zapadnobalkanski narodi u sebi decenijama drže, čekajući da im konačno budu ispunjena data obećanja da će jednog lijepog dana i zemlje zapadnog Balkana biti dio Evropske unije.
Još sa solunskog samita lidera ove zajednice, održanog 18. juna 2003. godine, poručeno je kako ovaj sastanak predstavlja veliku prekretnicu za zemlje zapadnog Balkana. Tada je komesar Evropske komisije za spoljnu politiku Kris Paten istakao da je perspektiva članstva zapadnobalkanskih zemalja u Uniji realna i da Brisel ne smatra kartu Evrope zaokruženom dok se ovoj zajednici ne pridruže i preostale zemlje iz regije. Godine su prolazile, obećavalo se i politički uslovljavalo, a i zemlje iz regiona, izuzev Hrvatske i Sjeverne Makedonije, nisu baš ozbiljno shvatale “evropski put”. Onda je došla i 2018. godina, kada je tadašnji šef Evropske komisije Žan-Klod Junker poručio zemljama u regiji da će do 2025. godine ući u Evropsku uniju. Pet godina kasnije stiže novo obećanje. “Štoperica” je upaljena u trenutku kada je Brisel možda i najmanje spreman da primi nove članice. Da li ćemo na kraju doživjeti sudbinu lika iz drame Samjuela Beketa pod imenom “Čekajući Godoa”, u kojoj glavni junaci uzaludno očekuju dolazak Godoa.
Dvije decenije
Predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel na otvaranju 18. Bledskog strateškog foruma, održanog krajem avgusta ove godine, poručio je da Evropska unija i zemlje kandidati moraju da budu spremni na proširenje do 2030. godine, što je prvi put da je lider neke od institucija Evropske unije nakon toliko godina bio tako jasan u vezi sa datumom prijema novih članica, ali i da je novo obećanje došlo u vrijeme velikih potresa i promjena na geopolitičkoj sceni, što podrazumijeva i stvaranje nekog novog i suštinski suprotstavljenog svijeta onom zapadnom.
– Evropski put zapadnog Balkana počeo je prije 20 godina, a sporost putovanja razočarala je mnoge i u EU i regionu. Vrijeme je da se bavimo proširenjem, treba da zemlje zapadnog Balkana nazovemo budućim članicama – rekao je Mišel i istakao da Brisel mora da održi svoja obećanja, poručivši da će evropski lideri ozbiljnije razgovarati o proširenju na narednim sastancima Evropskog savjeta, a pogotovo na samitu za koji je planirano da bude održan u decembru ove godine.
Da li će ovi sastanci biti ključni za BiH, ali i za Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru, Albaniju pa i samu Moldaviju i Ukrajinu? Dvije su opcije, ili se opet radi o nekoj novoj geopolitičkoj i genetski modifikovanoj mrkvi na kojoj piše “obećanje, ludom radovanje” ili realnom i izvodljivom planu, pogotovo ako se zna da unutar same EU ne postoji konsenzus o tom pitanju?!
Već više od decenije proširenje EU je praktično zaustavljeno, a istovremeno je povećan broj samita, foruma, događaja koji se bave ovom temom, koja može da bude interesantna za neke političke i populističke krugove u EU, ali i na zapadnom Balkanu, ali koja, nažalost, ne doprinosi povratku povjerenja građana u čitav proces, odnosno evropski put. Ukazuje na ovo i Suzana Grubješić iz Centra za spoljnu politiku navodeći da je Mišelova poruka značajna, ali i da je veliko pitanje koliko je ona uistinu i realna imajući u vidu da su zemlje članice EU, u stvari, donosioci odluka o tome da li će biti novog proširenja.
Kako kaže Grubješićeva, iz dosadašnjih izjašnjavanja na tu temu, kao i pratećih dokumenata, može se zaključiti da proširenja kakvog je nekad bilo – više neće biti, jer se već izvjesno vrijeme vodi rasprava o novim modelima koji bi važili za zapadni Balkan, Ukrajinu, Moldaviju i potencijalno Gruziju. Podsjeća i na intervju koji je nedavno dao predsjednik Francuske Emanuel Makron, u kojem je on napustio tradicionalno francusko opiranje daljem širenju EU, ali i ponovio staru tezu o Evropi u tri kruga: centar u kome bi bile zemlje koje će se dublje integrisati, drugi – jedinstveno tržište i treći – Evropska politička zajednica. Da bi došlo do prijema novih članica, kako je pojasnila Grubješićeva, mora da se transformiše i sam “klub 27”, što podrazumijeva i eventualnu promjenu načina glasanja i prelaska sa pravila da svi moraju da se saglase na, na primjer, dvotrećinsku većinu.
Veliki problem bi mogao biti, a na šta je i sam Mišel ukazao, da prijem većeg broja siromašnih zemalja kandidata može uticati na zajednički budžet i neke politike EU. Bruto domaći proizvod budućih zemalja članica je samo od 50 do 70 odsto u odnosu na najmanju evropsku ekonomiju, što znači da će one biti neto primaoci iz EU budžeta. S druge strane, neke sadašnje zemlje primaoci će nakon proširenja više uplaćivati u EU budžet nego što će iz njega dobijati.
– Moramo da osmislimo kako sprovesti ovu složenu tranziciju. Ne treba u potpunosti odbaciti princip jednoglasnog odlučivanja, jer on garantuje jedinstvo u sprovođenju odluka, ali je potrebno razgovarati o korekcijama principa kvalifikovane većine, odnosno brojevima i situacijama kada se sprovodi. Ovo će biti posebno tvrd orah – poručio je Mišel.
Dok su pad “gvozdene zavjese” i želja da se bivše države istočnog bloka, kao što je Poljska, integrišu u zapadnu demokratiju i kapitalizam, pomogli da se napravi jak argument za masovni ulazak 10 zemalja 2004. godine, ovaj put motivacija da se prihvati trenutni broj kandidata manje je jasna. Ovo pitanje kapaciteta apsorpcije svodi se na dvije ključne teme. Prvo, kako bi EU reformisala svoj budžet kada bi se suočila sa novim članicama koje bi vjerovatno bile neto korisnici sredstava EU? Kako bi manje bogate zemlje članice reagovale na ideju da postanu neto davaoci doprinosa?
Drugo pitanje je: koje bi institucionalne reforme bile neophodne da bi se osiguralo da EU može da obezbijedi nesmetane procese donošenja odluka ako se Unija sastoji od čak 35 glavnih gradova, u odnosu na sadašnjih 27. Neuspjeh u reviziji njenih procedura mogao bi da sputava EU, posebno u oblastima politike koje zahtijevaju jednoglasnost.
Čekaonica
Na ovo se osvrnuo i bivši diplomata i magistar međunarodnih odnosa i ekonomske diplomatije Lučiano Kaluža navodeći kako nije optimista kada je u pitanju 2030. kao godina do kada bi balkanske zemlje mogle biti primljene u ovu uniju, a na Mišelovu izjavu gleda u kontekstu svega onog što se posljednjih 18 mjeseci dešava, prije svega oko Ukrajine i Rusije, odnosno između Vašingtona i Brisela s jedne, i Moskve s druge strane.
– I kandidatura, koju je BiH nedavno dobila, bila je uslovljena dešavanjima na geopolitičkoj sceni. Moje neko mišljenje je da se radi o veoma optimističnoj izjavi Mišela i na nju, prije svega, treba gledati iz već pomenutog razloga, ali i kao jednu vrstu ohrabrenja zemljama koje decenijama čekaju da budu primljene u EU. Smatram da dan “D”, što se tiče evropskog puta, za BiH neće biti 2030. Volio bih da se varam, da me iznenade, ali razum govori drugačije. Možda nas prime u neku vrstu “čekaonice”, o čemu je govorila slovenačka političarka Tanja Fajon. Drugi scenario je da se nešto desi na samoj geopolitičkoj sceni, a što bi primoralo Brisel da spusti gard i u paketu prime balkanske zemlje u ovaj savez kako Balkan ne bi došao pod “maligni” uticaj drugih zemalja ili saveza. Mislim da je ovaj zadnji scenario ipak najmanje vjerovatan – kaže Kaluža.
Smatra i da nedavna presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Kovačević protiv BiH” nikako ne ide naruku evropskom putu BiH, pogotovo jer se od Srpske, pa i samog Brisela, traži da žrtvuje konstitutivnost naroda i stečeni mir, zarad ulaska u ovu uniju.
– Vjerujem da nema čovjeka u BiH koji nije za ulazak BiH u EU. Ako i ima, oni su u malom broju. Ali, isto tako, smatram da od strane Brisela, a kada se govori o evropskom putu, ne smije biti ovakvih i sličnih uslovljavanja. Ne može se nešto nametati, a da to pri tom nije u interesu jednog ili dva naroda. To nije rješenje, ni dobar put. Takođe, reforme o kojima se toliko priča treba da sprovodimo radi sebe, boljeg života, a ne jer to tako kaže Brisel. To je pogrešna percepcija – poručio je Kaluža.
Slično mišljenje dijeli i politički analitičar Milko Grmuša, navodeći kako se Mišelove poruke nimalo ne razlikuju od onih prije 20 godina, ali i da je njegova priča u suprotnosti s onom koju Francuska zvanično zastupa, a to je da do prijema novih članica neće doći, ma šta zemlje kandidati uradile, jer unutar ove organizacije ne postoji konsenzus o ovom pitanju, navodi “Glas Srpske”.
– Makron je jasno stavio do znanja, u nekoliko navrata, da do prijema novih članica neće doći dok se zemlje članice ne dogovore o budućem izgledu ove unije. To je stara debata da li EU treba da ima tri ili četiri grupe zemalja članica, koje su rangirane po moći i uticaju. “Najslabije”, odnosno najmanje uticajne zemlje neće imati pravo glasa kao, recimo, Francuska ili Njemačka. I dok se ove reforme unutar EU ne realizuju, neće biti ni proširenja, pa ni kada države ispune sve uslove. Nikako ne traba zaboraviti ni na činjenicu da pojedine evropske zemlje na nas Srbe, ali i Bošnjake, i ne gledaju baš kroz pozitivan okular – istakao je Grmuša dodajući da bi bilo pošteno od Brisela da nam otvoreno saopšte svoj stav, da li su ili ne iskreno spremni na novo proširenje.
Ili, što bi rekla već pomenuta Dragana Mirković u jednoj od svojih mnogobrojnih pjesama: “Oprosti što ti smetam u ovoj gluvoj noći, želim da te vidim samo, pa ću svojim putem poći”.
Ključna rečenica
Prema riječima političkog analitičara Milka Grmuše, ako pratimo logiku Evropskog suda za ljudska prava, koji je u jednoj od rečenica svojih posljednjih presuda, u predmetu “Kovačević protiv BiH”, konstatovao da je Evropska konvencija o ljudskim pravima iznad Ustava BiH, odnosno da je ona nadređena svim našim zakonima i propisima, onda to u prevodu znači da je BiH pravno gledano najspremnija država u cijeloj Evropi.
– Onda je i svaka priča i polemika kako mi nešto treba da mijenjamo i usaglašavamo neutemeljena. I ako je to već tako, kako tvrde u ovom sudu, zašto nas Brisel onda ignoriše i insistira na nekim novim uslovima – istakao je Grmuša.
Ukrajina
Ukrajina se zalaže da EU pristane da započne formalni proces pridruživanja do kraja godine. Međutim, mnogi sve otvorenije upozoravaju da bi njeno članstvo najviše opteretilo finansije EU. Kako se ističe u noti internog Savjeta EU, u koju je FT imao uvid, dvije najveće oblasti budžeta EU su Zajednička poljoprivredna politika (CAP) i kohezija, ili regionalna potrošnja, koje zajedno čine oko 62 odsto sedmogodišnjeg budžeta EU ili oko 370 milijardi evra svaki. Prihvatanje Ukrajine, sa poljoprivrednim zemljištem koje premašuje veličinu Italije i poljoprivrednim sektorom koji zapošljava 14 odsto njenog stanovništva, promijenilo bi igru. Iz toga slijedi da bi Ukrajina postala najveći primalac sredstava CAP-a, od kojih se većina sastoji od direktnih plaćanja poljoprivrednicima. Posljedice bi bile ozbiljne: drugi poljoprivrednici u Uniji bi morali da prihvate mnogo niže isplate ili bi EU morala da pristane na veliko povećanje svog budžeta za poljoprivredu.
autor:http://bl-portal.com
