Mnoge sprske porodice sutra proslavljaju Đurđevdan kao krsnu slavu, ali za ovaj veliki hrišćanski praznik vezuje se veliki broj običaja i narodnih vjerovanja koje poštuju i kojih se pridržavaju gotovo svi.
Uspomenu na Svetog Đorđa, odnosno Georgija, svakog proljeća evociraju svi hrišćani i pravoslavci, i katolici, svako po datumima svog kalendara. Kod pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti taj dan je 6. maj, dok je kod katolika 23. april.
Ovo je praznik za koji se vezuje veliki broj narodnih običaja, magijskih radnji i vjerovanja, a ljudi najviše prizivaju i najsnažnije se mole za zdravlje, plodnost i zaštitu, a običaji i vjerovanja Srba u vezi sa Đurđevdanom su u narodu svakako postojali i prije nego što su primili hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom, vjeruje se, preuzeo ulogu nekog starog srpskog božanstva plodnosti i njegovog praznika.
Granica između zime i ljeta
Đurđevdan se, takođe, smatra za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.
Glavni običaji su: Pletenje venaca od bilja, umivanje sa biljem, kupanje na rijeci
Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili “berićetni”.
“Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru”.
Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan prije zore.
Takođe, opletu se vjenčići od “đurđevskog cvijeća”: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti venci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana.
Mnogi prave krstove od lijeskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – “da bi se sačuvali od grada” (slično krstovima od badnjaka za Božić).
Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno prolećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.
Ujutru se umijte vodom za zdravlje, sigurnost i ljubav
Ujutru se svi redom umivaju vodom: djeca – “da budu zdrava kao dren”, djevojke – “da se momci grabe oko njih”, stariji – “da budu zdravi”, domaćin – “da mu kuća bude dobro čuvana” – svaki prema svojim potrebama i željama.
Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad se u rijeku bacaju vijenci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem.
Negdje su se mladi ljuljali na drenovom drvetu, “da bi bila zdrava kao dren”, a djevojke su se valjale po zelenom žitu, “da bi im kosa rasla kao žito”. Posebno je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice…), kojim se ljudi i žene kite, ili “pričešćuju” ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju.
Narod na Đurđevedan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na “đurđevdanski uranak”, na neko zgodno mjesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće – obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu, pa pesma, smeh i zabava traju i do popodnevnih sati.
“Ne valja spavati”
Na Đurđevdan ne valja spavati, “da ne bi boljela glava”, a ako je neko spavao “onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu”.
Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro – “da će biti plodna godina”, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša – “da će ljeto biti sušno”. Kaže se u Srbiji da koliko nedjelja prije Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.
Sveti Đorđe se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odijelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega stoji jedna žena u gospodskom odjelu. Aždaja na ikonii predstavlja mnogobožačku silu koja je “proždirala” brojne nevine hrišćane. Sveti Đorđe ju je, po vjerovanju, pobedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac “bezboništvu”.
U vrijeme srpskog ropstva pod Turcima, Turci su bili odredili da im se godišnji porez plaća u dva djela: na Đurđevdan i na Mitrovdan.
Nekada su na ovaj dan hajduci napuštali svo svoje jatake i mesta u kojima su provodili zimski period i nanovo odlazili u šumu na zakazano mjesto da otpočnu sa hajdukovanjem. U narodu je ostalo sjećanje na tadašnje hajdukovanje, pa je ostala i izreka “Đurđev danak – hajdučki sastanak, Mitrov danak – hajdučki rastanak”.
