Dok ostatak europske političke elite zvuči kao automatski prevod iz Bruxellesa, Milorad Dodik, sviđalo se to kome ili ne, i dalje govori kao da misli ono što kaže – i to mu se danas najviše zamjera.
Ne kao alat za prikrivanje stvarnosti, nego za njeno izgovaranje. I u tom smislu, njegovo obraćanje Narodnoj skupštini Republike Srpske ne može se čitati kao običan politički govor. Ne, to je bilo nešto drugo: manifest suverenosti. Posljednji poziv na dogovor. Ili, ako baš hoćete – zdravorazumski urlik u gluhoj prostoriji zvanom Bosna i Hercegovina.
“Ne da idemo u bitku, nego da se uspravimo“, rekao je Dodik, i tu je možda sadržana cijela njegova poruka. Jer ovdje odavno više niko ne ratuje tenkovima, ali rat poniženja traje već dvadeset godina. I Dodik to zna. I to kaže. I to ne smije da se kaže.
“Mi vas ne mrzimo, ali vas nećemo za gospodare“, poručio je Zapadu. Elegantno, suvereno i – bez kompleksa. Što ga automatski diskvalificira u očima ambasada. Jer ako nisi pokoran, moraš biti problematičan. Ako se ne slažeš, ti si remetilački faktor. A Dodik – on traži samo jedno: dogovor.
“Prihvatite Republiku Srpsku da bismo prihvatili BiH.” Jedna rečenica koja vrijedi više od svih entitetskih zastava i bosanskih himni bez riječi. Rečenica koja podsjeća da se država ne gradi tako što gaziš, već tako što priznaješ. Neće vam to reći Schmidt, neće reći ni Sattler. Neće ni domaći politički statisti, uplašeni za svoju poziciju u kvorumu poslušnih. Ali reći će vam Dodik – i zato je, sviđalo vam se to ili ne, postao ono što niko nije htio: jedini čovjek u ovoj zemlji koji još može da kaže ne.
A kad kaže – kaže svima. Bošnjacima: “Prihvatite legitimne predstavnike Srba i Hrvata.” Hrvatima: “Poštujemo vašu konstitutivnost, poštujte i vi našu.” Srbima: “Ovo je naš trenutak – da se ne žalimo, nego preuzmemo inicijativu.” Americi: “Vi ste autor Daytona. Ne tražimo ništa više od onoga što ste sami potpisali.” Evropi: “Ne ušutkujte nas, podržite institucije.” I svijetu: “Ne tražimo gospodare – tražimo partnere.“
Pa naravno da je opasan. Ne zato što prijeti. Nego zato što podsjeća. Na to što jeste dogovor, što jeste suverenost, što jeste entitet i konstitutivnost, što jeste Dayton. Podsjeća ih da ova zemlja nije građena kao unitarna, ni kao unisono društvo, nego kao kompromis – između tri naroda i dva entiteta. I da se tog kompromisa sad svi srame, dok Dodik traži da ga se svi – ponovo sjete.
“Učinimo Dayton opet stvarnim“, kaže on, i odmah ga upoređuju s Trumpom. Ali to nije Trumpovska nostalgija – to je poziv na odgovornost. Jer ako ste ga potpisali, provodite ga. Ako ga ne želite, recite to. Ne glumite civilizaciju, dok se ponašate kao kolonijalna uprava.
Jer Dodik ne traži ljubav. Niti aplauz. On traži ravnotežu. On, navodno “bahati, primitivni, nacionalistički lider”, danas je jedini koji priznaje pravo drugima – i traži da mu se to pravo prizna zauzvrat. I nije to slabost, nego – državnost.
Da, Milorad Dodik ima svojih grešaka. Ima svoj jezik. I ima svoj ton. Ali znate što još ima?
Lice.
I to svoje.
A to je, u ovoj Evropi političkih plastičnih maski, postalo veći grijeh nego bilo kakva izjava.
