Ni Vašington ne upravlja imovinom Teksasa
Krajnji cilj bošnjačkih političara, koji insistiraju da se entitetima otme imovina i proglasi “državnom”, jeste pravljenje unitarne države i vlade BiH u “punom kapacitetu”, a što bi onda, između ostalog, omogućilo i lakši ulazak BiH u NATO.
– Stalno zaboravljamo da su Dejtonski mirovni sporazum, znači i Ustav BiH, pisali i krojili američki pravnici. Eksperti.
I oni su ga na kraju uradili po uzoru na onaj koji ima Amerika, koju čini 50 saveznih država, a prema kom sve što nije izričito navedeno i precizirano na “nacionalnom” nivou, odnosno u američkom Ustavu, po automatizmu je u nadležnosti saveznih država.
Znači, ako nešto nije specijalno propisano Ustavom, to onda pripada Kaliforniji ili Teksasu.
Neće iz Vašingtona upravljati imovinom u pomenutom Teksasu.
Ni u Ustavu BiH nigdje se ne pominje državna imovina.
Da je tada u Dejtonu neko htio to definisati, uradio bi to – kaže u intervjuu za “Glas Srpske” Radić povodom aktuelnih političkih previranja, koja su BiH uvela u veliku krizu, poručujući da ovakvi prijedlozi u vezi sa imovinom izazivaju podsmijeh kod ljudi koji se ozbiljno bave pravom.
GLAS: Da li su Željko Komšić i Denis Bećirović mogli kao članovi Predsjedništva BiH podnijeti prijedlog zakona o imovini?
RADIĆ: U Poslovniku o radu Parlamenta BiH stoji da predlagač zakona može biti i samo Predsjedništvo BiH, ali samo u okviru nadležnosti koje su im date Ustavom.
Pitanje imovine to sigurno nije.
Mogu nešto predlagati, recimo, oko spoljne politike ili predstavljanja države u međunarodnim organizacijama.
Druga stvar, državna imovina, kao pojam, ne spominje se nigdje u Ustavu BiH.
I to čak Ustavni sud BiH ne krije, već tvrdi u obrazloženjima nekih odluka koje su donijeli u nekom prethodnom periodu.
To isto je svojevremeno konstatovala i Venecijanska komisija.
Dakle, sve što nije izričito propisano kao nadležnost institucija BiH, samim tim je u nadležnosti entiteta.
Zato i na ovaj potez Komšića i Bećirovića gledam iz političkog ugla, a ne pravnog, jer to nije posao Predsjedništva.
Ovo je apsolutni presedan, da pojedini članovi ovog tijela pokušavaju da se bave imovinom.
Nemaju taj mandat.
GLAS: Zašto to onda rade, znajući da to nije u skladu sa Ustavom BiH?
RADIĆ: Kao prvo, podsjetio bih na predmet U-5/98. Podnosilac zahtjeva je bio Alija Izetbegović.
On je te 1998. tražio da se ocijeni saglasnost Ustava Srpske s onim državnim, a u pogledu uređivanja imovinskih odnosa.
Ustavni sud je donio odluku da je Srpska nadležna da uređuje na svojim prostorima imovinske odnose.
Kasnije, vjerovatno pod uticajem politike i raznih drugih faktora, mijenjaju stav, i to nakon samo nekoliko godina.
Oni 2011. sami sebe demantuju i donose dijametralno suprotnu odluku u kojoj se prvi put pominje pojam “državna imovina”.
GLAS: Šta je u njoj stajalo?
RADIĆ: Koliko je ta njihova odluka pravno smiješna i paradoksalna, može se vidjeti i iz samog sadržaja njihove odluke u kojoj navode da je državna imovina i u rijekama, morima, jezerima.
Pa to nema nigdje na svijetu.
Voda i vazduh su opšta dobra i ne mogu biti ničije vlasništvo.
I to što nema nigdje u svijetu, sada neki pokušavaju kod nas. Postavio bih im pitanje, kako je moguće da BiH funkcioniše već 28 godina od potpisivanja Dejtona, a da u Ustavu BiH ne postoji pojam državne imovine?!
A onda se neko probudi jednog jutra i kaže kako to, navodno, postoji.
Kako je to moguće? Da je to nadležnost BiH, odnosno državnih institucija, pa to bi valjda bilo riješeno kada je Dejtonski sporazum “krojen”.
Kako je, primjera radi, pitanje privatizacije riješeno?
Kako je to Republika Srpska prodavala svoj kapital u državnim preduzećima, baš kao i u slučaju FBiH?! Da postoji državna imovina, kako neki to tvrde, to ne bi bilo moguće.
GLAS: Kako komentarišete sadržaj ovog prijedloga zakona u kojem stoji da je “BiH nosilac prava vlasništva nad cjelokupnom državnom imovinom, dok je drugi nivoi vlasti mogu koristiti”.
RADIĆ: To faktički znači da nešto možete koristiti samo dok vam to “vlasnik” dozvoli.
I to pod njegovim uslovima, koje on odredi.
Ovo onda implicira mnoge stvari.
Ako bi kojim slučajem BiH bila vlasnik šuma, voda, njiva, onda svi prikupljeni prihodi od koncesija idu “vlasniku”.
Šta bi bilo, recimo, sa gradnjom energetskih objekata koje planira Srpska?
Znate li koliko je Komisija za koncesije BiH do sada izdala rješenja? Nula. Nije nijedno!
Ako je imovina državna, zašto onda komisija nije to uradila dosad ni u jednom slučaju?!
GLAS: Kada bi se desilo da kojim slučajem entitetska imovina bude podvedena pod državnu, šta bi to značilo za Srpsku?
RADIĆ: Na ovaj način Republika Srpska bi ostala bez imovinskih potencijala, što znači da bi u bilo kakvim poslovnim relacijama bila drugačije doživljavana, jer ne bi imala svoju imovinu.
Takođe, pitanje je i koja bi uopšte bila svrha postojanja određenih agencija, javnih preduzeća, ali i ministarstava.
Pitanje je da li bi opstale i “Šume RS”. Sve to bi se u konačnici odrazilo i na unutrašnju pravnu strukturu u BiH.
GLAS: Ima li načina da ova kriza ikako bude prevaziđena?
RADIĆ: Vrlo je jednostavan način – primijeniti teritorijalni princip koji je primjenjivan i prilikom privatizacije državnog kapitala u preduzećima i bankama.
Paradoks u Brčkom
GLAS: Zašto nije sporna, recimo, imovina Brčko distrikta?
RADIĆ: Tu imamo jednu stvar, koja je u isto vrijeme paradoksalna, ali i još jednom ilustruje da je ta čitava koncepcija “državne imovine” pogrešna.
U odluci supervizora za Brčko stoji da su Republika Srpska i Brčko suvlasnici distrikta, odnosno imovine.
Znači, to je kondominijum.
Prema tome, kako je onda moguće da Republika Srpska bude suvlasnik u ovom slučaju, a ne može kada je, recimo, u pitanju šuma na Romaniji?!
Zato oni koji potežu ovo pitanje u vezi sa imovinom izbjegavaju da pominju ovo.
autor: http://glassrpske.com
