„Govori jako tiho, ženu koja je bila u sobi nazvala mamom“ Poznato stanje djevojčice (8) koju je otac držao zatočenu, u bolnicu PRIMLJENA SA 10 KILOGRAMA

Psiholog iz Univerzitetske dječje klinike „Tiršova“ Vukašin Čobeljić rekao je da stanje djevojčice (8), koju je otac Uroš Pašajilić držao u kadi, ide na bolje.

Kako istekao, djevojčica je došla sa samo 10 kilograma na kliniku, bila je smještene u krevetac za bebe, sada ima interakciju sa osobljem, a uspjela je i da napravi neki korak. Prioritet svih je oporavak njenog opšteg stanja, naveo je Čobeljić.

– Prioritet je njeno fizičko stanje, koje je značajno bolje. U početku je bila na 30 odsto unosa hrane i tečnosti, u odnosu na 100 odsto, sve ostalo je primala preko infuzije. Od gastroenterologa smo dobili informaciju da je sada značajno bolje – kaže pisholog Čobeljić.

Djevojčica govori jako tiho, čak je ženu koja je bila sa svojim djetetom sa njom u sobi nazvala “mama”.

– I ostali specijalisti su je pratili. Fizijatri nisu trenutno u mogućnosti da joj pomognu, jer nedostaje dovoljno mišićne mase. Što se tiče psihološkog dijela, tu je evidentan napredak. Sam početak bio je težak. Ona komunicira, ona reaguje na postavljena pitanja. Sama izražava svoje potrebe. Jako tiho govori, izgovori po jednu ili dvije riječi. Sa njomu sobi je bila mama sa dječakom, koja je izuzetno topla i brižna žena, bila i prema svom djetetu, ali i prema njoj. Njoj se obraćala sa “mama”. Medicinsko osoblje joj je postepeno prilazilo. U toku jučerašnjeg dana smo mogli da je mazimo, da joj bacimo pet, poklonimo igračku – ističe psiholog.

Nije postojala mogućnost kretanja kada je djevojčica stigla u kliniku, a svaka nadoknada hrane morala je da ide postepeno.

– Fizički aspekt, ona je smještena u gastroenterološko odjeljenje u dječji krevetac, jer kod nje nije postojala mogućnost hodanja. Mišične mase nema, ali to će ići u dobrom smjeru. U početku nadoknada hrane morala je da ide postepeno. Svaki pretejjrani unos hrane kod nje je dovodio do dijareje i povraćanja. Ona jeste prošla kroz traumatsko iskustvo, kroz zanemarivanje, ali ona se čak navikla na takve uslove. U psihološkom smislu to je bio potpuni šok. Kako se postepeno navikavala, ono što je za nju bilo najstresnije to su bili popodnevni i večernji časovi. Ona je gladna tada, osjeća potrebu da joj neko pomogne, a mi smo bespomoćni, jer bi bilo kakav unos hrane za nju bio katastrofalan, doveo bi samo do pogoršanja. To su trenuci kada bi ona plakala – isitče Čobeljić.

Napredak u interakciji sa osobljem

– U četvrtak, petak sam joj objašnjavao da ne smije da uzima hranu, jer mora da joj se oporavi stomačić. Juče kada sam došao kod nje, povećan joj je unos hrane i onda je ona samo šapnula “oporavlja se stomačić”. To su za nas veliki koraci. Najteže je uspostaviti kontakt, da dijete ima povjerenje, kontakt se uspostavlja igrom i onog momenta kada se javi osmjeh, znači da je kontakt uspostavljen – kaže Čobeljić.

Prioritet njeno fizičko stanje

– Prirotet je njeno organsko, fizičko stanje. Mjesec, mjesec i po dana je neophodno da se oporavi u smislu gastroenerološkog oporavka. Kada se steknu mogućnosti onda ide i fizijatrijski oporavak. Što se tiče psiholopškog aspekta je da se trudimo da ova sredina za nju bude predvidiva, pozitivna, stimulišuća da ne doživi kao traumu. Dijete se adaptiralo na uslove koje je imalo kod kuće i svaka promjena za nju je neka vrsta šoka, ono nije znalo za drugo. Neophodno je pratiti u što većoj mjeri pratiti i prepoznavati djetetove potrebe – kaže Čobeljić.

Za članove porodice nije pitala, naveo je psiholog.

– Nije pitala za članove porodice. Ona je mamu dječaka, koja je bila u sobi sa njom zvala mama. To ukazuje na potrebu za njegom i bliskošću. Mi moramo da budemo optimisti. Njen oporavak zavisi od individualne predispozicije, sa jedne strane. Ovo su iskustva koja će negativno uticati. Jako teško je procijeniti na kom intelektualnom nivou se dijete nalazi, možemo da kažemo da će vjerovatno postojati određene posljedice, ali na nama je da budemo sada i ovde, da vidimo koje su njene potrebe sada. Moramo da budemo optimisti, ali umjereni – kaže Čobeljić.

Uz pomoć vaspitačice djevojčica je izašla i na terasu, a uspjela je da prekopira i svoje ime, koje je vaspitačica napisala na bojanci.

– Evidentan je napredak. U nedjelju je bila na terasi, bojila je uskršnje jaje sa vaspitačicom. Ona je napisala njeno ime, a djevojčica je uspjela da precrta svoje ime. Ona polako prihvata određene osobe. Već nas prepoznaje i reaguje. Najbitnije je da bude konstantna sredina. Mi smo samo privremena stanica sa idejom da se ona oporavi. Sljedeća stanica bi bilo prihvatilište, jer je ona odatle došla kod nas. Timski rad i da budemo kolegijalni, ovo je specifična situacija i fokus je na njenim snagama, a ne na slabosti. Imala je 10 kilograma. Srećom, taj aspekt ide na bolje. U početku je imala jedva snage da se drži, a u nedjelju je već mogla da napravi neki korak uz pomoć osoblja. Oporavak ide u pravom smjeru. Mi se trudimo da pored tih strašnih stvari, to ne bude prioritet, već da gledamo nju kao osobu sa svojim potrebama i da se usmjerimo na napredak – kaže psiholog.

Još uvijek se ne može reći na kom je intelektualnom nivou djevojčica, ali je neophodno fokusirati se njene jače strane, naveo je Vukašin Čobeljić.

– Neophodno je da se navikne na novonastale okolnosti. Polako će se procjenjivati na kom je ona nivou. U odnosu na to kada je došla dijete razumije, interakcija postoji. Jednosmjerna je interakcija, odgovara kod osoba koje su od povjerenja da će postojati određene posljedice. Ne treba da gledamo deterministički to, treba dati sve od sebe da se te stvari nadoknade. Koliki je nivo njenog razumijevanja mi ćemo vidjeti – isitče psiholog Čobeljić za Prvu TV.

On je zaključio da u ovim okolnostima stvari idu na bolje, a kako će biti, treba ići korak po korak.

Autor:srpskainfo.com