Svaka država, državna zajednica, entiteti, pokrajine, čak i gradovi imaju svoje političke ere, koje, svaka na sebi svojstven način, obilježe stranke ili lideri koji mogu decenijama biti usidreni u rukovodećim stolicama ili da se na toj poziciji mijenjaju „kao na traci“.
I jedna i druga varijanta su i te kako poznate na domaćoj političkoj sceni, a posljednje turbulencije na adresi najveće opozicione partije u Srpskoj otvorile su brojna pitanja, među kojima i ono koja je od opcija bolji dokaz demokratije ili je to pokazatelj nečeg drugog.
Srpska demokratska stranka (SDS) osnovana je na Petrovdan, 12. jula 1990. godine u Sarajevu, na skupu u Skenderiji, pred više od 2.000 prisutnih Srba, čime je započela svoju misiju kao ključni politički glas srpskog naroda u BiH.
Njeno osnivanje je, kako navode, bio odgovor na složene političke prilike uoči raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kada su nacionalne stranke drugih, poput Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Stranke demokratske akcije (SDA), već bile formirane.
SDS je od osnivanja pa negdje do sredine prve decenije ovog vijeka dobro držao svoje pozicije. Međutim, posljednjih 10-15 godina, usljed sve lošijih izbornih rezultata, unutarstranačkih podjela i odlaska istaknutih pojedinaca koji su „odvodili“ i dio članstva, počeo je njen pad. Iako i danas slovi za najjaču opozicionu stranku, mnogi, bez ustručavanja, ističu da je tek blijeda sjenka nekadašnje velike partije.
SDS je, sticajem okolnosti, sve više, kako je vrijeme odmicalo, primoravan da se bavi sam sobom, a pojedini analitičari smatraju da je značajnu ulogu u njegovom slabljenju imalo, zapravo, udruživanje sa opozicionim kolegama u razne saveze. Naročito pred izbore.
Razlika
Međutim, ono po čemu se SDS znatno razlikuje od ostalih stranaka jeste to da je tokom svojih 35 godina postojanja promijenio čak devet osoba u fotelji prvog čovjeka stranke, dok su takvi događaji rijetki čak i u partijama, ne samo u Srpskoj, nego generalno u BiH, koje su prema matičnim knjigama približne starosti kao SDS.
Prvi predsjednik SDS-a bio je Radovan Karadžić, koji je tu funkciju obavljao od 1990. do 1996. godine, da bi 2025. u tu vruću fotelju zasjeo Modričanin Jovica Radulović, kao deveti po redu predsjednik. On je, naime, sa pozicije predsjednika Glavnog odbora, kako nalažu propisi, ovog mjeseca došao na čelo SDS-a, nakon što je Milan Miličević, koji je imenovan 2023, podnio neopozivu ostavku zbog podjela, problema i nezadovoljstva dijela funkcionera njegovim rukovođenjem.
Unutarstranački izbori bi, prema Radulovićevim riječima, koji tvrdi da nema ambicije da uđe u trku za novog predsjednika SDS-a, trebalo da budu raspisani početkom septembra.
Stranačkim Statutom je propisano da je mandat predsjednika SDS-a četiri godine, a najduže je u toj fotelji bio Mladen Bosić, koji je i jedan od onih koji su od lokalnih izbora otvoreno kritikovali Miličevića, uz stav da treba da ode sa mjesta predsjednika SDS-a. Međutim, o stanju u SDS-u on ne želi da govori.
– Nisam ni drugima govorio o tome, neću ni vama – kratko je poručio Bosić za „Glas“.
Razgovor o temi učestalih smjena lidera izbjegavaju i drugi nekadašnji lideri. Dio onih sa kojima smo uspjeli da stupimo u kontakt ne žele da se oglašavaju, a pojedinci, kao što su Vukota Govedarica i Mirko Šarović, koji dijele i Bosićev stav posljednjih mjeseci, ne odgovaraju na pozive niti poruke.
Otvoren za razgovor je, s druge strane, Milovan Bjelica, inače član SDS-a od osnivanja i tada jedan od najbližih saradnika prvog predsjednika te političke organizacije Radovana Karadžića.
– SDS je posebna priča u odnosu na druge partije. To je partija koja je starija i od Republike Srpske i koja je preuzela odgovornost, predvođena doktorom Karadžićem, u teško vrijeme za srpski narod. Radovan je govorio da moramo sjediti, dogovarati se, dok ne „izmozgamo“ rješenje koje je povoljno za sve. Bila je potpuna demokratija. SDS i nije liderska partija, a mnoge druge će se odlaskom svojih lidera same pogubiti – rekao je Bjelica za „Glas“ i podsjetio na neka od zvučnih imena koja su u početku stala uz SDS, kao što su Slavko Leovac, Milutin Najdanović, Milorad Ekmečić, Nikola Koljević, Aleksa Buha i drugi ljudi „od mozga i pera“.
Svjedočeći o tome kako su se mijenjali predsjednici i koje je udare pretrpio SDS, koji su intenzivirani od 2004. godine, te kako se mijenjala retorika, podsjetio je da je bio prvi SDS-ovac koga je smijenio visoki predstavnik.
– Kada je Bosić preuzeo stranku, uslijedio je ozbiljan zaokret. Mnoge stvari se nisu pominjale. Stranka se elegantno počela da oslobađa svojih osnivača. Druge partije su to koristile i iskoristile, preuzimale su našu retoriku i dobar dio programa. I kada je on otišao, došao je Govedarica, koji, iako je imao staža u stranci, nije bio zreo za lidera, ali je ispunio obećanja i poslije neuspjeha na izborima otišao sa mjesta predsjednika. Onda je došao Šarović, funkcioner sa iskustvom na pozicijama, ali se nikada nije bavio organizacijom stranke, kao ni Bosić i Govedarica te nisu uvažili to da se treba kolektivno raditi – rekao je Bjelica.
Najviše ga, kaže, boli kada čuje da je neko otišao iz SDS-a jer se nije slagao sa politikom.
– Treba ostati i popravljati, a ko je otišao u drugu partiju samo da bude član? Niko. Otišli su i prodali se za pozicije i funkcije – istakao je on.
Mangupi
Politički analitičar i sociolog Drago Vuković upozorava da je generalno danas politika u dubokoj krizi, jer je postala interesna djelatnost sa jako prisutnom ogoljelom borbom za vlast i kao takva skoro potpuno je odvojena od građana.
– Zato sve što se danas dešava u politici je posljedica tog stanja. Jedan od vidljivijih problema današnje politike je liderstvo. Skoro da danas nema velikih političkih lidera. Osim Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u Republici Srpskoj teško je pronaći trećeg na ovim prostorima bivše Jugoslavije, tako da je političko liderstvo u ozbiljnoj krizi, prije svega zato što je partija kao osnovni oblik političkog djelovanja postala sve ono što ne treba da bude – istakao je Vuković za „Glas„.
Problem liderstva je najizraženiji u SDS-u, a prema njegovom viđenju to je posljedica lošeg stanja u partiji, koje u kontinuitetu traje od čuvene „sječe knezova“, što je uradio visoki predsjednik Pedi Ešdaun.
– Teško je nabrojati sve uzroke koji su ovu partiju doveli do takvog stanja. Nisam siguran da se poslije Ešdauna SDS nije mogao oporaviti. Vjerovatno djelimično jeste, ali su to onemogućili „mangupi iz vlastitih redova“, ali i neki drugi kojima nije odgovarao jak SDS, što je iz ugla borbe za vlast normalna pojava – poručio je Vuković.
Dodaje da je interesantno pitanje zašto je SDS, za razliku od drugih partija, promijenio toliko predsjednika.
– Svakako da je kriza ove partije, opadanje njenog ugleda kod birača i drugo kao logičnu potrebu imala smjenu lidera. To samo po sebi i nije veliki problem da su ti koji su dolazili jačali stranku, a to je moguće provjeravati samo kroz izbore. Svi lideri SDS-a poslije Kalinića su se hranili tom lažnom slikom o jačini partije, bez obzira na to što je na svakim izborima ta snaga bila sve manja. Šta su radili Bosić i drugovi? Svoje neuspjehe su opravdavali zavjerama izvana i iznutra i to koristili da jedna mala grupa iz vrha odlično živi na njen račun. Samo je po toj nakaradnoj političkoj logici Bosić više od 20 godina poslanik na državnom, a neki isto toliko na republičkom nivou – naveo je Vuković.
Bosić je, dodaje, najduže bio lider, ali i nanio najviše štete.
– Zabrinjava da nijedan predsjednik poslije ere Ešdauna nije pokazao sposobnost da bar donekle oporavi ovu partiju. Zašto je to tako teško je dati precizniji odgovor. Iz ugla analize radi se o negativnoj selekciji kadrova i potpuno izostaloj odgovornosti za stanje u partiji i lidera i ukupnog rukovodstva. Pribjegli su toj političkoj filozofiji da je bolje i lakše „glodati“ tu političku ljušturu iako je broj onih koji to rade sve manji. Ako je postojala, a jeste, moćna, državotvorna partija, a danas je nema, na primjer u glavnom gradu ili u Doboju, kao nekada najjačem centru SDS-a, a da to ne vide u rukovodstvu partije i da im ne smeta, jasno je o čemu se radi – poručio je Vuković.
Na kraju je poručio da, ipak, česte promjene lidera nisu nešto što je negacija demokratije u politici.
– Naprotiv. Ali česte promjene u ovom slučaju su bile kontraproduktivne i davale su loše rezultate. One su bile indikator lošeg stanja i posebno loših odgovora na probleme. SDS dugo bezuspješno traga za novim liderom, a nikako da ga nađe. Nisam siguran da će i novi predsjednik uspjeti nešto radikalnije da promijeni u ovoj partiji. Ali vidjećemo, sve je moguće – rekao je Vuković.
Ostali
Počeci SNSD-a datiraju od 1996. godine, a stranku od tada vodi Milorad Dodik, dok PDP od 1999, kada je nastao, do danas broji tri lidera. Mladen Ivanić je vodio partiju od 1999. do 2005, nakon čega je imenovan za počasnog predsjednika, a naslijedio ga je Branislav Borenović, koji je PDP vodio do decembra prošle godine, kada je na to mjesto izabran Draško Stanivuković.
Socijalistička partija (SP) sa sjedištem u Srpskoj je osnovana 2. juna 1993. godine u Banjaluci i takođe je promijenila tri predsjednika. To su Dragutin Ilić, Živko Radišić i Petar Đokić, koji je prvi socijalista od 2002.
Za tri predsjednika „zna“ i DNS. Stranka je osnovana u junu 2000. godine, kada je dio članstva Srpskog narodnog saveza formirao novu partiju na čelu sa Draganom Kostićem. Najduže je strankom rukovodio Prijedorčanin Marko Pavić i to od 2003. do 2019. godine, da bi nakon njega pozicija predsjednika pripadala Nenadu Nešiću, koji je i danas lider DNS-a.
Nedeljko Čubrilović, nekadašnji istaknuti DNS-ovac, poslije neslaganja sa vrhom stranke, osnovao je 2018. DEMOS, na čijem se čelu nalazi i danas.
Ujedinjena Srpska (US) je osnovana u novembru 2015, a od tada je u fotelji predsjednika Nenad Stevandić.
Manje-više slične biografije imaju i vodeće stranke u FBiH. SDA je od osnivanja imala tri predsjednika. Alija Izetbegović je upravljao strankom od 2001, kada je donio odluku da se zbog zdravstvenih razloga ne kandiduje ponovo za predsjednika. Naslijedio ga je Sulejman Tihić i ostao na tom mjestu do 2014. godine, kada ga je nekoliko mjeseci prije njegove smrti zamijenio Bakir Izetbegović.
Isti broj predsjednika bilježi i SDP. Na poziciji su bili Nijaz Duraković, Zlatko Lagumdžija i aktuelni predsjednik Nermin Nikšić, dok je HDZ BiH nešto češće mijenjao predsjednike, naročito u prvim godinama postojanja.
Na čelu stranke su bili Davorin Perinović, Stjepan Kljuić, Milenko Brkić, Mate Boban, Ante Jelavić, Bariša Čolak, koji je bio predsjednik do 2005. godine, kada kormilo preuzima Dragan Čović i opstaje sve do danas.
Izvorište deset partija
Iz SDS-a je nastalo desetak drugih stranaka. Među njima su Demokratska partija Dragana Čavića, koji je bio predsjednik SDS-a, Savez za demokratsku Srpsku, koju je osnovao takođe bivši predsjednik SDS-a Dragan Kalinić te Ujedinjena Srpska, na čijem je čelu od osnivanja 2015. Nenad Stevandić, koji je svojevremeno bio istaknuti funkcioner SDS-a i Narodna partija Ognjena Tadića, koji je i bio opozicioni kandidat za predsjednika Republike.
Na listi su Izvorni SDS, Izvorna Srpska, SDS Semberije, koji je formirao pokojni Mićo Mićić i koji je godinama važio za najistaknutijeg člana SDS-a, Pokret Uspješna Srpska – Zlatko Maksimović, Prva SDS pa čak i DNS i NPS.
Uz to je, između ostalog, Obren Petrović prelaskom u SNSD i odvođenjem članstva nokautirao SDS u Doboju, gradu koji je slovio za bastion stranke.
Brza „potrošnja“
Drago Vuković smatra da i novo vrijeme donosi nove standarde.
– Danas je zahvaljujući masovnim medijima moguće da svi mogu da komentarišu, napadaju, bez problema iznose svoje frustracije, da svi znaju šta treba raditi, da bilo ko može biti predsjednik partije i države i tako dalje. Sve to doprinosi brzoj „potrošnji“ lidera, posebno njihovoj kompromitaciji – ocijenio je Vuković.
Svi predsjednici SDS-a:
Radovan Karadžić (1990 – 1996)
Aleksa Buha (1996 – 1998)
Dragan Kalinić (1998 – 2004)
Dragan Čavić (2004 – 2007)
Mladen Bosić (2007 – 2016)
Vukota Govedarica (2016 – 2019)
Mirko Šarović (2019 – 2023)
Milan Miličević (2023 – 2025)
autor: glassrpske.com
