U Tesliću su moji korijeni i ako ne dođem barem jednom godišnje, osjećam se loše, jer samo tu, u Republici Srpskoj, duša mi je puna. Istina je da je dom tamo gdje nam živi porodica, djeca, i moja je u Rusiji, ali rodnom kraju redovno se vraćam i volio bih da još snažnije unaprijedim medicinsku saradnju između dvije zemlje.
Istakao je to u ekskluzivnom intervjuu za „Glas Srpske“ direktor Kurskog onkološko naučno-kliničkog centra „G. E. Ostroverhova“ Uglješa Stanojević, Srbin porijeklom iz Republike Srpske koji je dobio titulu počasnog ljekara Ruske Federacije. Ovo priznanje lično mu je uručio predsjednik Rusije Vladimir Putin 22. maja na svečanosti u Kremlju, gdje je odlikovano 26 istaknutih građana te zemlje.
U razgovoru za „Glas“ otkriva kako je izgledao taj svečani trenutak, govori o svom porijeklu iz Teslića, životu u Rusiji i misiji u medicini.
– Čin je sam po sebi bio nevjerovatan. U nekoliko rečenica je to nemoguće opisati. Bilo je svečano, veliko. Bilo je mnogo ljudi koji su u Rusiji vrlo značajni i kada vidiš ko pored tebe sjedi, sa kim si u društvu, preplavi te izvanredan osjećaj. Kada si pored čovjeka koji je možda jedan od najmoćnijih u svijetu, to je znak veličine, jačine, za mene ogromna sreća, veliki ponos. I lično i profesionalno – kazao je Stanojević.
GLAS: Koje zasluge su Vas dovele do ovog velikog priznanja?
STANOJEVIĆ: To odlikovanje je zapravo priznanje za moj rad u kliničkoj medicini uopšte. Dobija se na osnovu ostvarenih dostignuća. Moj tim je razvio novu vrstu operacije kod tumora rektuma. Iako je ovo lična nagrada i odnosi se isključivo na mene, u medicini bez tima nema ništa. Tu je i brojnost pacijenata koje sam liječio, mala količina žalbi i komplikacija, dobri rezultati koje ostvaruje onkološki centar na čijem sam čelu. Sve to je doprinijelo da budem primijećen od strane Ministarstva zdravlja Kurske oblasti i Ministarstva zdravlja Ruske Federacije, oni su me kandidovali za priznanje.
GLAS: Rođeni ste u Tesliću, gdje ste proveli i djetinjstvo. Kada i kako je počela Vaša priča u Rusiji, koliko Vam je važna Republika Srpska?
STANOJEVIĆ: Tu su moji najrođeniji korijeni. Teslić obožavam i ako ne dođem bar jednom u godini, osjećam se jako loše. Tokom pandemije virusa korona nisam dolazio dvije godine i onda, kad sam napokon došao, to je za mene bila nevjerovatna sreća. U Čečavi sam rođen, a tu sam i živio kao mali, kasnije smo prešli u Banju Vrućicu, gdje je moj otac sagradio kuću u kojoj smo živjeli sve do nesretnog rata. Kao 13-godišnjak 1992. godine sa majkom i sestrom sam otišao u Rusiju, otac je tamo radio. Kao i mnogi u to vrijeme, otišli smo sa namjerom da ostanemo dvije, tri sedmice, dok se situacija ne smiri. Kako se rat zahuktavao, roditelji su odlučili da ostanemo, upisali su me u rusku školu iako nisam govorio ruski, ali je to bio jedini mogući način da maksimalno brzo naučim strani jezik. Dalje je sve išlo svojim tokom, fakultet, posao, specijalizacija.
GLAS: Kakav je status stranih ljekara u Rusiji i koliko je bilo teško steći povjerenje, priznanje i odgovornost na tom nivou?
STANOJEVIĆ: Rusija pruža mogućnost svakome ko hoće da uči, da se razvija. To im je ostalo još iz vremena komunizma, isto kao što je bilo kod nas u bivšoj Jugoslaviji. Ako si htio da učiš i radiš, to ti je bilo omogućeno. Tako da nije bio problem što sam stranac. Za vrijeme fakulteta kao najbolji stranac na studiju od Rusije sam dobio besplatnu specijalizaciju. To je bila velika stvar za mene tada, za moje roditelje i naravno da sam to iskoristio. Takođe, kao specijalizant sam dobio mogućnost da besplatno završim magisterij. Nije bilo nikakvih problema. Danas me smatraju kao svog i bez ikakvih ograničenja radim, imam iste uslove kao i Rusi.
GLAS: Kako ste se odlučili za medicinu?
STANOJEVIĆ: Imao sam želju da budem doktor od drugog razreda osnovne škole. Ne mogu reći da sam tada nešto radio da idem prema tome, da sam išao na kurseve, ali sam volio biologiju, hemiju, i negdje u duši sam smatrao da ću postati doktor. Htio sam da se bavim mikrohirurgijom oka, u Rusiji je to dosta razvijeno, ali započeo sam dežurstvo na opštoj hirurgiji, poslije hirurgiji na onkologiji, tako da sam kasnije završio i specijalizaciju i doktorat u toj grani medicine.
GLAS: Već petu godinu ste na čelu jednog od najvažnijih onkoloških centara u Rusiji. Kako izgleda Vaš radni dan i koji su najveći izazovi s kojima se suočavate kao ljekar?
STANOJEVIĆ: Na posao stižem u sedam ujutro iako ovdje radni dan počinje u devet, ali imam toliko puno obaveza da ne mogu počinjati u devet. Pored operacija, pregleda pacijenata i konsultacija sa kolegama ljekarima, tu je niz drugih poslova koje obavljam počevši od sastanaka u resornom ministarstvu, potpisivanja dokumenata, odgovaranja na i-mejlove, pisma. Završavam uveče, između 21 i 22 časa. Ovaj centar je savremen, veliki, sa 1.150 zaposlenih, imamo veliki broj pacijenata, pružamo onkološku pomoć za cijeli Kurski region, pa i šire.
GLAS: Ima li među pacijentima koje ste liječili i onih iz Srpske?
STANOJEVIĆ: Dok sam radio u Moskvi, bilo je takvih pacijenata, ali ovdje u Kursku baš i ne. Od 2022. godine, kad je počela specijalna vojna operacija, brojnost pacijenata koji su dolazili kod nas na liječenje iz inostranstva je značajno smanjena, s tim da smo uvijek spremni za takve pacijente ako se pojave.
GLAS: Održavate li kontakte sa kolegama u Republici Srpskoj? Možete li uopšte zamisliti da jednog dana dođete, preselite ovdje svoje znanje?
STANOJEVIĆ: Svakako. U nekoliko navrata zajedno sa svojim timom dolazio sam u Univerzitetski klinički centar (UKC) RS, radili smo operacije debelog crijeva i jednjaka sa kolegom Goranom Janjićem. U veoma dobrim odnosima sam i sa profesorom Vladom Đajićem, koji je na čelu UKC-a. Ovdje u Kursku smo lani organizovali jednu konferenciju i bilo je govora da kolege iz Banjaluke dođu, ali se ispostavilo da tada nije bio povoljan momenat, tako da su oni učestvovali onlajn. Biću sretan ako dodatno unaprijedimo saradnju sa kolegama iz UKC-a i drugih zdravstvenih centara u Srpskoj, za mene bi to bila i čast i radost.
GLAS: Kada planirate dolazak u Teslić?
STANOJEVIĆ: Moje vrijeme više nije moje. Više je svih drugih, najmanje moje, tako da za sada ne mogu ništa precizirati, ali ako sve bude kako treba, na jesen ili na zimu trebalo bi da posjetim svoj Teslić. Posljednji put sam bio u januaru ove godine, a postavio sam sebi normu da treba da dođem dva do tri puta godišnje, to mi pruža osjećaj da mi je duša puna.
GLAS: Šta za Vas predstavlja dom? Da li je to mjesto gdje ste rođeni, gdje živite, ili možda spoj oba?
STOJANOVIĆ: Mjesto gdje je porodica, gdje su mi najbliži, gdje su moja djeca, to je za mene dom. Moji korijeni su iz Čečave i jako volim Teslić, njegovu okolinu, volim kompletnu Republiku Srpsku, čak i moja djeca, koja su rođena i žive u Rusiji, jako vole da dođu u Srpsku, da putuju širom BiH i cijelog tog regiona. To je moje rođeno mjesto kojem se uvijek vraćam i nadam se, dok sam živ i zdrav, da ću se vraćati.
GLAS: Tokom obraćanja na dodjeli priznanja govorili ste o poštovanju između naroda Republike Srpske i Rusije. Koliko Vam je ta veza važna?
STANOJEVIĆ: Isključivo važna. Naš narod je dosta istorijski vezan. Rusija je zemlja u kojoj sam odrastao, stekao porodicu, izgradio karijeru i zaista je volim kao i Srpsku u kojoj sam rođen i jako mi je važno da se naši ljudi mnogo vole i cijene. Rusi imaju veoma lijepu riječ „bratuška“, to je kao brat od milja, dragosti, i kad god bih upoznao ovdje nekog novog i rekao da sam Srbin, uslijedila je ta riječ „bratuška“. U Teslić sam dovodio mnoge svoje prijatelje, kolege, i svako od njih je sa takvim oduševljenjem doživio i govorio o Srpskoj, narodu koji ih je primio, bili su oduševljeni. I uvijek kada se naša dva narodna sretnu, ispliva radost i ljubav koju je lijepo gledati. Radujemo jedni druge, to je za mene mnogo važno i olakšava mi život u mnogim pogledima.
GLAS: Šta biste poručili mladim ljudima koji žele da stvore karijeru u medicini u Srpskoj, Rusiji ili bilo gdje u svijetu?
STANOJEVIĆ: Ovaj posao nije za svakoga. Zahtijeva veliko zalaganje, trud, stalno učenje, odricanje. Čovjek koji se opredijeli za medicinu mora da voli ljude, da voli svoje pacijente. Mnogi kažu da se doktor ne smije emotivno vezati za svoje pacijente, ja to ne mislim. Smatram da doktor mora imati emotivni kontakt, da pokuša osjetiti šta je tom pacijentu najvažnije. Ne možemo raditi šematski, po principu „crvenu tabletu popijte ujutro, zelenu popodne, a bijelu uveče“. Ko tako postupa, neće imati rezultat. To je osnovna poruka. Da vole ovo zanimanje, da vole one za koje rade. Nisu pacijenti tu radi nas, mi smo tu za njih.
GLAS: Da li je savremena medicina na tragu da spase čovječanstvo od karcinoma?
STANOJEVIĆ: Otišli smo dosta daleko, ali kao što mi sada gledamo na medicinu i metode liječenja koje su primjenjivane prije 200-300 godina, tako će i naši potomci već za 50 godina žaliti pacijente koje mi sada liječimo jer će smatrati da smo primjenjivali sredstva koja nisu dovoljno napredna da bismo ostvarili velike rezultate.
Takođe, što se tiče samih rezultata, mi danas imamo veoma razvijenu farmakološku industriju koja faktički svaki mjesec, dva prezentuje nove preparate koji se bore sa onkološkim oboljenjima, ali ista ta onkologija kao živi organizam se često puta razvija sasvim drugim putem nego što smo mi predvidjeli. Baš kao što se pojavljuju novi virusi, bakterije, novi sojevi i mutacije, tako je i sa tumorima. Ima još mnogo posla, mnogo toga će se promijeniti, dobićemo nove lijekove, ali da ćemo potpuno pobijediti, teško u narednih 100 godina.
