Majka otkrila Nemanjine posljednje riječi.
Majka Nemanje Stevanovića, koji je 4. maja prošle godine ubijen u masakru kod Mladenovca, prvi put je danas, od kada joj je sin ubijen ispričala šta se događalo od kada je saznala za pucnjavu.
Ona prethodno nije svjedočila u tužilaštvu, a danas je na suđenju Urošu Blažiću ispričala detalje. U suzama, ona je ispričala potresne detalje, kako je njen pokojni sin Nemanja Stevanović bio živ kada je došla u Ravni gaj gdje se desio masakr.
Njeno svjedočenje prenosimo u potpunosti:
„Dan kao i svaki dan. Nemanja dolazi sa posla i odlazi preko puta da kosi. Pridružuje mu se Lazar, oni tu završavaju taj posao. Ulazi, tušira se i kaže sestri: ‘Ja ću da idem do Ravnog Gaja da sredimo malo ispred spomenika’, pošto su htjeli da proslave Đurđevdan. A i pokojni Marko je postao ujak, pa su htjeli sve da obilježe. On je otišao svojim kolima i rekao je Teodori, kada tata dođe uzmi auto i dođi do Ravnog Gaja. Otišao je, Teodora je otišla poslije nekih 3, 4 sata. Muž i ja smo sjedili. On je zaspao, ja sam gledala TV i u jednom trenutku mi je zazvonio telefon negdje oko 23.05, nazvala me je Marjana Stevanović, majka od povrijeđene Anđele, rekla mi je: „Mirjana, dođi hitno, pobili su nam djecu“.
Ja i muž smo istog momenta krenuli do vrata, na vratima je bio Milan, pok. Lazara otac, sjeli smo u auto i otišli. Tamo je bio haos. Dosta policije. Prvo što sam vidjela je Vlada, Petrov otac, koji se udara po glavi. Ulazim u taj dio gdje je spomenik i vidim Acu koji u naručju drži dijete. I vidim Nemanju kako leži. Prilazim mu i hvatam ga za šaku, vidim da je slomljena. Nigdje krvi nigdje nisam vidjela. Rekla sam mu sine molim te, budi svjestan svega. Rekao mi je, ‘hoću majka’. U tom trenutku meni Marjana dolazi i kaže nema nam ženske djece. (plače sve vrijeme).
Dolazi Hitna pomoć. Prije toga su moj muž i Milan uhvatili Lazara i otišli do kola da ga stave u auto da ga voze u Hitnu. Ja sve vrijeme zovem Teodoru koja je nedostupna. Hitna ubacuje Nemanju u Hitnu, on počinje da kida infuziju. Otac ulazi unutra i kaže mu: ‘Nemoj sine, hoće da ti pomognu, biće sve u redu’, on je odmahnuo rukom i rekao mu je: ‘Nema tata ništa od mene’. U jednom trenutku zovem brata moga jer mi je Marjana rekla da su Anđelu odvezli za Beograd i kažem mu da ode hitno u UC ili Dragišu Mišović da vidi da Teodora negdje nije, ne znajući šta se dešavalo u Duboni.
On odlazi, meni zvoni telefon. Javlja mi se Teodora. Onako neprekidno: ‘Je l dobro Nemanja’, ja kažem dobro je, samo je pogođen u nogu. Muž mi je poslije rekao da je imao 7 metaka u sebi. Mi nismo imali auto, jer je auto kojim je došao Nemanja bio parkiran uz sam spomenik. Odvezli su nas do Dubone. Nalazimo Teodoru. Vraćamo se u Orašje, tu nam komšija daje auto. Odlazimo u UC, tamo tek kreće agonija. Niko ništa ne govori. UC prazan. Moje dijete je ušlo svjesno u bolnicu, nalazim mu patiku ispred vrata UC, uzimam je i ništa. Prozivaju nas jedne po jedne roditelje da nam saopšte. To je to“.
autor:http://atvbl.rs
