-On je na neki način bio pravi naš narodni pjesnik, on je prava naša narodna muzika. Samo što je ta njegova muzika imala formu zapadne muzike. Za razliku od drugih narodnjaka ovdje vještačkih, koji nemaju nikakve veze s našim narodom, samo imaju melos koji je došao sa istoka, Bora je bio neko koji je bio stihoklepac, koji je umoeo maltene da govori u stihu i koji je mene uvijek fascinirao kojom brzinom piše svoje pjesme. Ja sam se stalno mučio da pišem i stalno sam mjerio svaku riječ, da li treba ovako, da li treba onako, a on onako izbaci iz sebe tolikom brzinom da mene zapanji kako je vješt i duhovit praveći te rime i stihove- ispričao je Nele, piše Blic.
On se sjetio i kada su njih dvojica napravili pjesmu od fudbalskoj reprezentaciji Jugoslavije 1998.godine koja je izazvala brojne polemike.
-Imali smo dvije verzije. Jednu je on donio sa sobom, u studio, zvala se, “Ajde da ih razbijemo, da im kičmu slamijemo”i kad smo završili to snimanje, te pjesme, prvo je otpjevao on, pa ja, pa bek vokali, pa onda dodatni, koliko te već treba, ja mu pitam, reko je li ti osjećaš neku vrstu nelagode, nekako nije mi to, nisu oni zaslužili da, ti i ja pjevamo o njima ovako afirmativno. Kaže, o meni jeste, kaže ja, kaže, nisam navikao da nekog hvalim u pjesmama. I niti on, niti ja smo neki pisci ili pjesnici ili muzičari koji su pravili nekome panegirik (posebna vrsta govora u nečiju pohvalu), uvijek smo nekog zaje**vali. I onda je neko od raje rekao ajmo da napišemo pjesmu koja se zove “Je**te se fudbaleri”. I tog momenta je Boro, ali brzinom munje, izbacio te čuvene stihove: “Je**te se, fudbaleri igrate ko penzioneri, koji li je vama, k***c, niste ni za Palilulac”. I mi smo plakali.., I naravno, ta pjesma je na neki način bila usud našem fudbalu jer poslije toga, više nismo mogli preći prvi krug. I ako odemo na neko prvenstvo ne možemo preći prvi krug – sjetio se Nele.
On je dodao i da je to koliko su Bora i „Riblja čorba“ bili važni u istoriji rok muzike, osjetio prvi put u Velikoj Plani.
-Usred koncerta sam shvatio da treba da odsviramo nešto Borino i kažem momcima, ajmo ono: “Kada padne noć”… I kod prvih taktova publika je skočila tako, žestoko, i kada ide tekst: “Ja živim na slepom koloseku”, to su svi pjevali sa tom nekom energijom da sam ja osjetio ljubomoru i skontao što nisam svirao u „Ribljoj čorbi“, šta ću u “Zabranjenom pušenju“ – ispričao je Karajlić.
autor: http://glasrpske.com
