Ima Prijedor mnogo uspješnih mladih lјudi koji su se razišli po velikom svijetu i u raznim oblastima drugima prenose svoje znanje i usavršavaju ga.
Kada čujemo kako je neko od naših mladih lјudi postao uspješan u nekoj oblasti širom svijeta, od Austrije i drugih evropskih zemalјa, do Amerike, Rusije i Australije, to nam uvijek dođe kao lijep i ostvaren san i često nam djeluje bajkovito i idilično.
Lijepa priča jeste, ali iza te bajkovitosti koju mi vidimo stoji ono što ne vidimo, a to je često težak i mukotrpan rad, mnogo odricanja, prolaženje kroz razne krize i iskušenja. Ko sve to savlada, on i uspijeva da ostvari sve ono, ili najveći dio onoga što je planirao. Naš sugrađanin Stefan Jović medicinu je završio u Moskvi, specijalizirao psihijatriju i kao student sa svim desetkama u tom velikom gradu lako našao i posao. Ali nije bilo lako doći do svega toga. Uspjeh dođe na kraju, a prije toga treba savladati mnogo problema i prepreka. Treba savladati i samoga sebe.
„Negdje od dvanaeste godine htio sam da pomažem lјudima, tako da je medicina bila put kojim sam odlučio da pođem. Dobio sam stipendiju Ruske Federacije i 2012. godine otišao u Moskvu. Pošto nisam znao jezik, u Rostovu na Donu nešto manje od godinu dana učio sam ruski. Studiranje i učenje nisu mi bili problem. Problem je bio navikavanje na novu i veliku sredinu, na tempo života u velikom gradu, koji nosi mnogo stresova. Valјalo se priviknuti i na klimatske uslove, koji su u Moskvi malo suroviji nego kod nas. I da vam kažem, apsolutno sve nije išlo po planu. Bilo je tu dosta snalaženja, ali srećom bilo je lјudi koji su bili volјni da pomognu, da se snađem. To je neki taj proces koji mora da se prođe i jedan period privikavanja, koji je kod mene trajao otprilike dvije godine i koji je bio mnogo teži od procesa studiranja, od samog učenja“, prisjeća se Stefan u razgovoru za „Kozarski vijesnik“ studentskih početaka i velike Moskve i Rusije.
Prisjeća se Stefan i kako je najteže bilo u prvoj godini studiranja, kada je u pojedinim kriznim trenucima pomišlјao da se vrati. Ali na sreću i svoju i svih onih koji su vjerovali u njega, sve je krize savladao i danas radi ono što voli i zašta se školovao.
Pored specijalizacije iz oblasti psihijatrije, njegov primjer je dobar pokazatelј i putokaz kako mladi lјudi mogu uspjeti i u dalekom svijetu ako ispred sebe imaju jasno precizirane cilјeve i u sebi izgrađenu odlučnost da do tih ciulјeva dođu i kada su putevi do njih i preprekama zidani.
Zavičaj dio čovjekove duše
Stefan kaže da još neko vrijeme planira da ostane u Moskvi, da stekne nova znanja i iskustva, a onda da se vrati u zavičaj.
Naglašava da zavičaj ima posebnu dimenziju i mjesto u čovjekovoj duši i psihologiji i da je njegova velika želјa da baš tu, u svom zavičaju, pruži pomoć lјudima kada im je potrebna. Baš onako kako je kao dvanaestogodišnjak prvi put počeo sanjati svoje malene snove da će jednog dana kada odraste pomagati lјudima, kojima je životnim tokovima i udarcima sudbine, narušeno mentalno i fizičko zdravlјe.
Stefan je bio razočaran kada je trebalo više od pola godine da mu u Beogradu nostrifikuju diplomu. Kako i ne bi, ispalo je da je tamo njima u nekoj administraciji bilo teže ovjeriti njegovu diplomu, nego njemu završiti studije u Moskvi sa svim desetkama.
Moskva skupa, naša hrana bolja
Stefan kaže da se program studiranja, odnosno specijalizacije malo razlikuje od našeg, pogotovo u trajanju, ali dodaje da je jedna naučna baza i da su bolesnici i pacijenti svugdje isti.
Na pitanje da li je Moskva skup grad za život Stefan odgovara: „Što se tiče stanovanja, dosta je skupo, mada su režije prilično jeftine, mnogo jeftinije nego kod nas. Uglavnom, standard je u Moskvi visok, za nas je dovolјno skupo i potreban je takođe jedan period vremena da prođe da čovjek nauči gdje šta treba da kupuje, odakle da nabavlјa određene proizvode. Mi smo navikli na dosta kvalitetnu hranu, koje u Rusiji nema baš tako mnogo“.
