Usred Evrope niklo „žarište“ smrtonosne bolesti.
Amiotrofična lateralna skleroza, ili skraćeno ALS, bolest je nervnog sistema koja utiče na motoričke neurone u mozgu zadužene za kontrolu mišića. Bolest napada te neurone i polako ih uništava, a oboljela osoba onda gubi kontrolu nad mišićima te naposljetku umire.
S obzirom na to da da je prvi slučaj ALS-a zabilježen 1939. kod profesionalnog igrača bejzbola Lua Geriga, bolest se često naziva i Lu Gerigova bolest. On je, primjera radi, preminuo dvije godine nakon dijagnoze, dok je Stiven Hoking doživio 76 godina.
Kada govorimo o situaciji u Evropi, bolest pogađa otprilike tri osobe na 100.000 stanovnika (u SAD-u je malo češća), a ono što je posebno zanimljivo jeste to što se svako malo negdje na svijetu pojavi „žarište“ te bolesti. Taj fenomen izaziva poseban interes stručnjaka širom svijeta.
Ta „žarišta“ od otkrića bolesti pojavljivala su se oko jednog jezera u Nju Hempširu, istočnoj strani Etne u Italiji (ali ne i zapadnoj) i – posebno bizarno – u jednoj stambenoj zgradi u Montrealu. S obzirom na to da se još uvijek ne zna tačan uzrok ALS-a, stručnjaci smatraju da se radi o kombinaciji genetike i okoline, a ovakvi primjeri navode ih malo više na to da je okolina zapravo dominantan faktor. Da stvar bude još zanimljivija, ta „žarišta“ uvijek se s vremenom sama „ugase“.
„The Atlantic“ sada donosi priču o jednom takvom žarištu koje se pojavilo u francuskim Alpama, tačnije, u Montkavinu, gradiću udaljenom 135 kilometara od Grenobla, koji je u 19. vijeku bio poznat po rudnicima, a koji je danas poznata turistička skijaška destinacija.
U jednom trenutku tokom proteklih tridesetak godina broj oboljelih tom gradiću dostigao je brojku 16, što je 10 puta više od broja koji bi se trebao pojaviti na području s tako malim brojem stanovnika, a neurolog dr Emeline Lagrandž bila se uhvatila tog izuzetno nezahvalnog zadatka na poziv dr Valerie Fukault, porodičnog doktora jednog od oboljelih.
Pet do deset odsto oboljelih od ALS-a već ima takav slučaj u porodici, a naučnici su u 21. vijeku došli do zaključka kako je u samo 10 odsto onih slučajeva u kojima oboljeli nemaju istoriju bolesti u porodici došlo do genetskih mutacija koje su mogle dovesti do oboljenja.
Pitanje, dakle glasi: Kako u odsustvu genetskih mutacija objasniti toliki broj oboljelih na jednom mjestu?
Naučnici su postavili nekoliko kompleksnih hipoteza o tome kako se ALS razvija. Jedna od njih sugeriše da se ALS javlja kao kombinacija genetskih predispozicija i izloženosti raznim faktorima iz okoline tokom života, dok druga tvrdi da se bolest razvija kada osoba pretrpi šest uzastopnih „udara“, kao što su genetske mutacije, izloženost toksinima, ili čak štetne životne navike, kao što je primjera radi pušenje.
Pol Alan Koks, etnobotaničar koji je proučavao žarište koje se nakon Drugog svjetskog rata pojavilo u Guamu (ostrvo u zapadnom Tihom okeanu, koji pripada SAD-u), među domorodačkim plemenom Čamora.
Prema njegovim riječima, u to vrijeme je četvrtina populacije umirala od ALS-a, a rana istraživanja ukazala su na to da bi uzrok mogla biti izuzetno otrovna biljka iz porodice cikadolikih, od čijih je sjemenki tamošnje stanovništvo proizvodilo brašno za tortilje. Ta hipoteza nikada nije potvrđena, kao zapravo nijedna dosad. Jedino oko čega su se naučnici složili jeste to da je okolina odigrala važnu ulogu u razvoju bolesti. Do kraja 20. vijeka ALS je sasvim iščezao iz Guama.
Kako piše „The Atlantic“, prvi slučaj ALS-a u Montkavinu kojeg se Fokault sjeća datira iz 1991. godine. Zatim je tu bio instruktor skijanja 2000., koji je prvo počeo imati problema s govorom (uzrok su bili mišići grla), a onda je pet godina kasnije čula za slučaj muža jedne od njenih pacijentica, da bi nedugo nakon toga naišla na ženu kojoj je ruka bila sasvim odumrla. Fokaultovoj je ubrzo postalo jasno o čemu se radi i kontaktirala Lagrandž, koja je oformila tim specijalista kako bi shvatili što se zapravo događa.
Prva sumnja pala je na vodu za piće te na toksine u tlu i vazduhu. Zatim na kreozot, smjesu fenola dobijenu destilacijom katrana kamenog ugljena, koja se nalazila u starim vagonima koji su sedamdesetih godina prošlog vijeka pretvoreni u krevete za turiste koji dolaze na skijalište. Kada nisu pronašli poveznicu, naučnici su testirali i vještački snijeg, vrtove, bunare, čak i mozak jednog preminulog pacijenta koji je patio od ALS-a. Ali, ništa nisu uspjeli pronaći.
Ipak, svi oboljeli imali su nešto zajedničko – puno vremena su provodili na planini.
Kada su naučnici proveli anketu među oboljelima i kontrolnom grupom u kojoj niko nije patio od ALS-a, a koja se odnosila na njihove prehrambene i životne navike generalno, došli su do zaključka da su svi oboljeli jeli tri vrste hrane koje niko iz kontrolne grupe nije konzumirao – divljač, maslačak i divlje gljive karakteristične za to područje.
Ovo potonje nije na prvu privuklo posebnu pažnju naučnika, ali kada se timu pridružio dr Peter Spenser, neuroznaučnik iz Oregona koji je učestvovao u istraživanju „žarišta“ u Guamu, divlje gljive su postale glavni „osumnjičeni“.
Naime, iz razgovora s tamošnjim stanovnicima, zaključili su da su sve žrtve ALS-a redovno konzumirale rani hrčak (poznat i kao proljetna moždanica), vrstu divljih gljiva koju ostali nikada nisu jeli, jer izaziva velike probavne smetnje ako nije savršeno skuhana. Uostalom, polovina oboljelih od ALS-a koji su konzumirali tu vrstu gljiva u nekom trenutku je prijavila trovanje njima.
Razlog trovanja je giromitrin, toksin i kancerogen. Topljiv je u vodi i kuhanjem iznad 87.5°C se izlučuje te gljiva postaje znatno manje otrovna, no toksin nikad u potpunosti ne nestaje.
Iako niko još uvijek ne može dokazati da je rani hrčak uzrok „epidemije“ ALS-a u Montkavinu, Spenser vidi puno poveznica između tog slučaja i onog iz Guama, čijim se uzrokom smatraju otrovne sjemenke biljke iz porodice cikadolikih. Iako treba naglasiti da je i to samo nepotvrđena hipoteza. Ipak, neki naučnici neobičan slučaj gradića u francuskim Alpama smatraju pukom slučajnošću, kao i ostala „žarišta“ kroz istoriju.
Kako zaključuje „The Atlantic“ u svojoj reportaži iz tog gradića, ALS je nestao 2019. godine, a takođe se naglašava da se populacija ranih hrčkova drastično smanjila posljednjih godina na tom području, zbog toplih i suhih zima. Je li u pitanju zaista puka slučajnost ili postoji nekakva poveznica između opake bolesti i otrovnih gljiva, ostaje na naučnicima da donesu zaključak, prenosi „SlobodnaDalmacija“.
autor:http://nezavisne.com
