Gledati utakmicu između fudbalskih reprezentacija Hrvatske i Kanade bilo je mučno za svakog Srbina. Posebno onog ko se sinoć našao na stadionu Kalifa u Dohi.
Ogromna doza primitivizma, malograđanštine, prostakluka, divljaštva i na kraju zašto to otvoreno ne reći – šovinizma. Nekako je mirisalo da će se tako nešto desiti još prije početka utakmice, s obzirom na veliki broj hrvatskih zastava sa bijelim poljem, onakvih koje su bile zvanično znamenje ustaške Nezavisne Države Hrvatske tokom Drugog svjetskog rata, nacističke tvorevine koja je bezočno i besomučno ubijala srpske civile.
Umjesto da se uživa u jednoj lijepoj fudbalskoj predstavi, sve se početkom drugog poluvremena pretvorilo u ono čemu ne priliči. Hrvatski navijači su po ko zna koji put otvoreno promovisali patološku mržnju prema Srbima. Njihova meta bio je zamjenik kapitena i golman fudbalske reprezentacije Kanade.
Kako drugačije protumačiti transparent sa traktorom upućen Milanu Borjanu, momku rođenom u Kninu, u Republici Srpskoj Krajini koji je zajedno sa roditeljima napustio rodni grad u ljeto 1995. tokom zloglasne i zločinačke vojne akcije „Oluja“.
Sve ono što je preživio kao dijete, Milan Borjan je ponovo morao da prođe kao odrastao čovjek. I sve to samo zato što je Srbin. Neko je od kolega dobacio sinoć na stadionu – Prilično je jadno kada slaviš ubijanje i protjerivanje staraca, žena i djece. Odnosno, ponosiš se time. Najvećim etničkim čišćenjem u 20. vijeku.
A, onda kulminacija primitivizma i sadističkog uživanja mrcvarenja žrtve. Vrijeđanje Borjanove familije, njegove supruge Snežane. I to onim uličarskim, najvulgarnijim riječnikom. Što reče sam Milan Borjan poslije utakmice, to je djelo primitivaca i neka im služi na čast.
Izdržao je Milan Borjan na nogama sve ogavne provokacije koje su dolazile od ljudi, od kojih mnogi od njih nisu bili ni rođeni tih radnih 90-ih godina prošlog vijeka. Uspio je kapiten Crvene zvezde i simbol fudbalske Kanade da se izdigne iz cijele muke i odigra fantastičnu utakmicu, spasivši svoju reprezentaciju visokog poraza. A, da je čovjek pokazao je poslije utakmice. Bio je miran, odmjeren u izjavama, čestitavši protivniku na pobjedi i poželevši Hrvatima sve najbolje u posljednjem meču grupne faze protiv Belgije.
Dokle ide ta mržnja, otkrio je Milan Borjan u razgovoru sa srpskim, ali i hrvatskim kolegama. Pokazao je svoj telefon i na njemu više od 2.500 poruka uvreda na njegov račun. Neko je objavio broj mobilnog telefona Milana Borjana na društvenim mrežama, što se munjevito raširilo među Hrvatima. Borjan je tako postao legalna meta napada. Ostaje samo pitanje, gdje je dostojanstvo i moral onome ko je Milanov broj stavio na društvene mreže.
Da li se radi o prljavoj podmetačini nekog od kolega iz Hrvatske pregrubo je reći i ne bi bilo lijepo suditi bilo kome bez dokaza… Samo… Ostaje gorak ukus. Milan Borjan je ljudina, čovjek koji ne želi bilo kome ništa zlo i čovjek koji bi svakome pomogao. Sve ovo što mu se desilo u Dohi nije zaslužio. Da bude ovako razapinjan i razvaljivan… Zašto? Samo zato što je Srbin. Strašno.
Kulminacija cijele predstave sa šovinističkim folklorom desila se na kraju utakmice, kada se puštaju pjesme po izboru zemlje pobjednice u meču. Hrvati su izabrali pjesmu iz 1991. godine „Moja domovina“, koja je bila njihova prava ratna himna tokom raspada Jugoslavije. Simbolika je bila jasna. Kako za Hrvate, tako i za Srbina iz Knina Milana Borjana. Ništa se u noći 27. novembra u Dohi nije dogodilo slučajno i bez namjere.
(Kurir.rs, foto: Profimedia, Kurir)
