Zlatko Knežević, sudija i potpredsjednik Ustavnog suda BiH, ističe da karijeru u ovoj pravosudnoj instituciji definitivno završava zaključno sa zadnjim danom ove godine.
“Sve da Narodna skupština kaže: ‘Vrati se Kneževiću’, neću”, ističe on za Nezavisne.
Poslije odluke njegovih kolega, a prema kojoj sjednice mogu da budu održane bez ijednog sudije iz Srpske, Knežević poručuje da više ne želi ostati.
“Poslije ovoga, izgubio sam bilo kakav osjećaj kolegijalnog rada.
Idem na taj datum, to je moj datum, moje pravo da ja idem u penziju kada ja hoću i kad mogu.
Ali za šest ili devet mjeseci, ili godinu dana, izabraće se dvoje sudija.
I dobro je što će se izabrati. Jer ne postoji način da se brane interesi, pa i Republike Srpske, ako ne budete negdje gdje se o tome raspravlja”, rekao je Knežević za “Nezavisne novine”.
S obzirom na različita tumačenja, kakav je trenutno Vaš status u Ustavnom sudu BiH?
– Ja sam sudija i potpredsjednik Ustavnog suda BiH, sa nepromijenjenim statusom.
Dakle, radim kao sudija, učestvujem u sjednicama Ustavnog suda uključujući i Malo vijeće, koje ne može da funkcioniše ako nema dva potpredsjednika. Ja sam obavijestio predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske (NS RS) da ću podnijeti zahtjev za prijevremeno penzionisanje sa 31. decembrom ove godine, kada stičem prvi uslov za to.
I to ću učiniti, iz mnogo razloga.
Ključni je zaključak NS RS, kojim se od mene traži da se povučem iz Ustavnog suda.
Pazite, postoji profesionalni autoritet i profesionalni legitimitet. Kad sam razmišljao o tome, sebi sam postavio nekoliko pitanja.
Prvo je bilo – a šta ako sutra, na sjednici bude neki predmet u kojem se raspravlja o odlukama ili zakonima NS RS i ja kažem kolegama: “Znate, treba to poštovati, to je donijela NS RS”, a oni me pogledaju i kažu:
“Ti nisi poštovao to.” Drugi razlog je, kad sam biran od strane te iste NS RS, za moj izbor su glasale dvije trećine narodnih poslanika, neki su bili suzdržani, ali niko nije bio protiv.
Prema najvišem zakonodavnom organu ne možete se ponašati na način da birate – ovaj put hoću da poslušam jer su me izabrali, a ovaj put neću jer traže da se povučem. To što ja mislim da to nije mudro, to je moj lični stav.
A mislite?
– Mislim da nije mudro, da je postojao način da se izabere i drugi sudija, da se kontroliše rad Ustavnog suda, ali kako god ja to kažem, ispada da branim svoju ličnu poziciju i ne želim da govorim o tome na taj način.
Dakle, mora biti trenutak kad se poštuje institucija.
Šta mislite, da li je ta institucija bila u pravu ili krivu, to je nešto drugo.
Ne postoji druga institucija u Republici Srpskoj koja ima tako pun legitimitet kao što je NS RS.
I kako ste onda doživjeli saopštenje iz Ustavnog suda da ste to učinili zbog političkih pritisaka?
– Pazite, u tom saopštenju ja nisam učestvovao. Jedino što je meni bila profesionalna satisfakcija jeste stav mojih kolega u Venecijanskoj komisiji, na čiju sjednicu namjerno nisam otišao da se ne bi zaključilo da sam ja nešto lobirao.
A kada je u pitanju to saopštenje, nisam ni znao da sam tako dobar ni divan, ali ono što je problem, završilo se na saopštenju. Ne može se dopisivati, ne radi se tako.
Svi pravnički amateri govore o Ustavu kao najvišem pravnom aktu.
Jeste, jedan dio toga jeste.
Ali je u isto vrijeme i politička proklamacija i politički akt. Ustavni sudovi po svojoj definiciji su pravno-politički sudovi, ustavni korektivi. Ako želite da imate pun autoritet unutar zemlje, onda u određenom trenutku morate, koliko god to izgledalo neobično, kontaktirati sa onima koji traže od vas neku reakciju na njihov zahtjev.
Bar im morate reći: “Niste u pravu ili jeste u pravu zbog toga i toga.”
U isto vrijeme, čini mi se, krenuo je zajednički interes da ja što prije odem. U tom momentu nisam shvatao, a poslije se pokazalo zbog čega je to tako.
Čiji zajednički interes?
– Zajednički interes s jedne strane NS RS, a sa druge nekih parapolitičkih interesa i uticaja koji su se iskazali i u ovoj zadnjoj odluci sa sjednice Ustavnog suda, koja je u najmanju ruku besmislena.
Je li Vas iznenadila reakcija Vaših kolega da sjednicu održe bez Vas?
– Ja sam taj dan u vožnji dobio mail. Po mailu, zakazana je vanredna plenarna sjednica Ustavnog suda.
Stanem sa strane, zovem predsjednicu i kažem da sam na putu, daleko, u Aziji, ne mogu učestvovati, ne znam da li ću moći komunicirati putem interneta.
Nalazio sam se na granici sa Kinom.
Onda sam sjeo i, kraj puta, u autu, napisao mail mojim kolegama i predsjednici, da je to nepotrebno, besmisleno.
Pazite, zakazana je sjednica sa jednom tačkom, koja je glasila: “Informacija o vanrednoj situaciji u kojoj se nalazi Ustavni sud BiH”. Vanredna situacija, ako to možemo kazati, je već sedam mjeseci, kako mi nemamo dvoje domaćih sudija.
Drugo, između predsjednice i mene je desetak dana prije toga postignut dogovor da će biti redovna plenarna sjednica u julu, da ću ja doći.
Treće, bio sam i predsjednik, dešava se, zakazuju se vanredne sjednice, ali se nikad nije desilo da je održana vanredna sjednica, a da prethodno nisu konsultovani potpredsjednici.
U taj ponedjeljak, kad je to bilo, ogromna je vremenska razlika bila, i ja sam zvao šefa našeg IKT odjela i rekao:
“Ne mogu da konektujem laptop, da otvorim Zoom, da učestvujem online, reci predsjednici.
Da bih ja negdje popodne po našem vremenu, a pred zoru po lokalnom, dobio mail da je donesena odluka i da treba primjedbe na tu odluku. Pročitam odluku, ne znam o čemu se raspravljalo, jer nikakva odluka nije bila tačka dnevnog reda.
Odgovorio sam da ne postoji odluka, da je nemoguće donijeti tu odluku, jer je suprotno pravilima Ustavnog suda.
E, sad, taj famozni član 39 kaže da se sjednica održava ako je prisutno najmanje troje sudija iz FBiH i najmanje jedan sudija kojeg je birala Narodna skupština.
Ako je opravdano odsustvo sudija, onda se sjednica odgađa, a ako je neopravdano, odgađa se i zakazuje sljedeća.
Dakle, potpuno besmislena priča i to me u najmanju ruku zgrozilo.
I onda dolazi do ultimatuma iz Srpske, gdje je Ustavni sud BiH do petka do podne trebalo da povuče tu odluku. Kakva su bila Vaša očekivanja?
– Prvo sam očekivao da će na taj zahtjev Republike Srpske neko iz Ustavnog suda BiH nešto odgovoriti. Niko ništa nije odgovorio.
I sada NS RS usvaja zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH u Srpskoj. Kakvu to težinu može imati?
– Ja ne mogu da odgovorim na to iz dva razloga.
Prvo, ne znam šta tačno piše u tekstu, izuzev medijskih saznanja.
Drugo, što je moguće sutra da dođem na sjednicu Ustavnog suda.
Ja sam do 31. decembra sudija.
I učestvovaću, pogotovo sad hoću da učestvujem.
Na plenarnoj sjednici imam svoj zahtjev, koji ću da tražim, u odnosu na ovu izmjenu pravila, ali o tome ću na plenarnoj sjednici. Drugo, ne znam ko je tu krivlji.
Čak mislim da je Ustavni sud.
Odnosno, da je trebalo od strane Ustavnog suda reagovati, razgovarati, vidjeti.
Je li vrijeme da svi stanu na kočnicu i da se vrate korak nazad, odnosno šta je rješenje?
– Da je vrijeme da se ozbiljno razgovara, jeste.
Ja i ovaj zahtjev NS RS o mom odlasku iz Ustavnog suda nisam u tom momentu shvatio kao nekakav hir, već više kao poziv, u smislu:
“Dajte da razgovaramo.”
Nesporno je da se pitanje stranih sudija u Ustavnom sudu mora konačno riješiti.
Može li se sve riješiti kvalitetnim zakonom o Ustavnom sudu?
– Postoji problem. Kvalitetan zakon, koji bi u potpunosti riješio primjedbe, a neke su vrlo osnovane, zahtijeva i djelimičnu promjenu Ustava.
Ako ima dobre volje, to nije problem. Status stranih sudija se može riješiti zakonom u parlamentu BiH.
Dio oko statusa sudija, pa i funkcionisanja suda, administrativne i finansijske samostalnosti, moguće je riješiti tim zakonom. Ali drugi dio, koji se odnosi na procedure i postupke pred Sudom, nemoguće je, jer Ustav kaže da Ustavni sud sam donosi pravila.
Ali, opet, ako ima dobre volje, to je jednostavno riješiti, pa i imati blagu izmjenu Ustava i donošenje zakona.
Treba li Srpska da popuni svoje stolice u Ustavnom sudu?
– Da, za šest ili devet mjeseci. Evo, ja idem i da odmah razjasnimo, ne ostajem, ne moljakam, ne tražim.
Ja idem. I poslije ove odluke mojih kolega, ja više ne želim ostati. Sve da NS RS kaže: “Vrati se Kneževiću”, neću.
Poslije ovoga izgubio sam bilo kakav osjećaj kolegijalnog rada. Idem na taj datum, to je moj datum, moje pravo da ja idem u penziju kada ja hoću i kad mogu.
Ali za šest ili devet mjeseci, ili godinu dana, izabraće se dvoje sudija.
I dobro je što će se izabrati. Jer ne postoji način da se brane interesi, pa i Republike Srpske, ako ne budete negdje gdje se o tome raspravlja.
autor: nezvisne.com
