Koliko ste se puta zapitali kako su određeni ljudi na pozicijama moći dospjeli tamo?
Ne govorimo ovde o zavisti ili ljubomori, nego o zdravorazumskoj svjesti da pojedini ljudi, iako moćni, nemaju intelektualni kapacitet, znanje ni vještine da bi obavljali određene odgovorne poslove, a ipak – nekako su ih se domogli. Nije to neobično u našem podneblju, gotovo smo na to oguglali, posebno u političkim strukturama, no ostaje pitanje kako te osobe imaju hrabrosti zasjesti na odgovorna mjesta i često upravljati tuđim sudbinama. Odgovor se krije u psihologiji.
Prema istraživanjima socijalnih psihologa Dejvida Daninga i Džastina Krugera, glupi ljudi (u nedostatku politički korektnije reči) ne samo da uglavnom nisu svjesni da su glupi, nego često precjenjuju svoje sposobnosti i vještine. Manjak kognitivnih sposobnosti ne samo da im onemogućava da usvoje određena znanja nego im ne dopušta uvid i svijest da ta znanja nemaju, to jest da nisu kompetentni. Baš suprotno – oni misle da ih imaju.
Kruger i Daning to su otkrili dajući ispitanicima da riješe određene gramatičke testove. Ne samo da su ih ispitanici iz grupe manje inteligentnih loše riješili, nego su, kad su upitani kako misle da su prošli, procijenili da su testove riješili daleko bolje od prosjeka. Ovakvo precjenjivanje sebe se naziva Daning-Krugerov efekat i može imati dalekosežne posljedice.
Ova je grupa ljudi slaba u takozvanoj metakogniciji, a to je sposobnost da sebe i svoje karakteristike sagledamo iz neutralne pozicije, objektivno, odnosno da se stavimo u ulogu neutralnog posmatrača. Budući da su ovakvi ljudi često u potpunoj zabludi i imaju povjerenje u svoje (nepostojeće) sposobnosti, oni će se češće laktati da bi se dokopali pozicija moći jer smatraju da su prave osobe za to ili da su superiorni.
SINDOM VARALICE
I bio bi to samo jedan čudan fenomen ljudskog postojanja da nema svoj još čudniji rezultat. Naime, ograničeni ljudi se uspijevaju progurati do vrhunaca jer im to dopuštaju i onamo ih nenamjerno guraju – natprosječno inteligentni ljudi. Oni su toliko svjesni sebe da koliko god znanja i vještina imali, istovremeno su svjesni koliko toga još ne znaju i koliko bi mogli naučiti i savladati.
Oni su obično zbog toga samokritični i vrlo temeljni pa često odlažu svoj napredak i uspjeh. Dok sumnjaju sami u sebe, u pitanje dovode i svoju percepciju da oni drugi nisu ispravan izbor za vodeće pozicije u njihovoj poslovnoj i socijalnoj sredini. Zbog toga ćute i u nevjerici se nesposobnima sklanjaju s puta jer sebe neprestano preispituju.
Nepovjerenje inteligentnih u sebe može biti toliko ekstremno da počinju da pate od takozvanog sindroma varalice (engleski imposter syndrome). Naime, ovakvi ljudi kad uspiju ili imaju drugu potvrdu svoje vrijednosti u socijalnom okruženju, često se osjećaju kao da su varalice i lažnjaci pa se boje da je pitanje vremena kada će ih u tome otkriti.
Sumnja u sebe
Neke od najuspješnijih javnih ličnosti pate od ovog sindroma. Kada je dobila „Oskara“, Džodi Foster je priznala kako je osjećala da ga ne zaslužuje, do te mjere da je očekivala da će joj neko pokucati na vrata i reći: „Oprostite, pogriješili smo, taj kip je bio namijenjen Meril Strip“. A ni idol njene profesije Meril Strip nije imala bolje mišljenje o sebi.
Ona je, pak, priznala da misli kako ne zna da glumi i da se katkad pita zašto je ljudi žele ponovo gledati. Sindrom varalice ima različite korijene, a među najčešćima se ističe perfekcionizam, odrastanje u pravilima nagrada i kazni, te osjećaj nepripadnosti, zbog čega se osjećamo kao da ne zaslužujemo napredak u svojoj sredini.
