Malo više od deset godina aktivne filmske karijere, ali ipak je to jedna bogata i raznovrsna zbirka naslova s nekoliko neuobičajenih uloga i nešto više onih po kojima je ostala filmski najpoznatija, a to je tip pomalo stereotipne lucidne plavušice, svakako dosta dobro odigrane u isto tako dobrim komedijama.
No ako se i pokrene tema uloga koje je tumačila Merlin Monro, iako je rijedak slučaj, uglavnom se baci upravo kratak osvrt na komedije, istakne se da je bila talentovana za humoristični tip filmova i onda se tu stavi tačka. Zaista tada i jest bila na svom terenu, Bili Vajlder bi se sigurno složio, s njim je snimala „Neki to vole vruće“ i „Sedam godina vjernosti“, Hauard Havks isto (Muškarci više vole plavuše), međutim njeni dramski poduhvati su na debelim marginama, što nije baš pravedno.
S tim u vezi idemo kratak listing top 5 uloga Mariln Monro koje nisu u komedijama.
5. Džungla na asfaltu/The Asphalt Jungle (1950)
Njen prvi klasik, pojavio se iste godine kad i „All About Eve“, oba su remek-djela i u oba se Marlin ne pojavljuje duže od nekoliko minuta, ali blaga prednost ide Džungli jer eto, obično joj ne ide. U Hjustonovom pljačkaškom noiru igra ljubavnicu Luisa Calerna i plijeni pojavom, nemoguće je ne zapamtiti je i nemoguće je otrgnuti se utisku kako tu plavušu tek čekaju bolje šanse. To je sigurno bilo razmišljanje prosječnog gledaoca prije 70 godina i sigurno da je pogodio.
4. Rijeka bez povratka/River of No Return (1954)
Premingerov vestern pun avanturističkog duha, starih dobrih vrijednosti i jako fine hemije koju ni nisu mogli ne razviti Robert Mitčam i Mariln Monro, oni nekako i na papiru idu jedno uz drugo. Pored toga što se dobro snašla u ruralnijem okruženju od uobičajenog, Mariln je u filmu pokazala i sasvim solidne pjevačke sposobnosti, u momentima drame standardno dobra, cijeli film je zapravo jako zabavan, sadržajan, raskošan, morao je ispasti uspješan i ispao je.
3. Niagara (1953)
Film poslije kojeg ništa nije bilo isto i poslije kojeg je postala najveći seks simbol svog vremena te postavila ljestvicu seks simbolizma i za naredna vremena, ali i da to zanemarimo, opet je u pitanju efektan triler, koji kao da je obojen samo zato što je grjehota ne vidjeti MM u punom procvatu. Elementi melodrame šljakaju, Džozef Koten sjajan, rastrzan i u zapećku, kao i u većini svojih filmova, a jedino tužno je što Džin Piters ispašta. Ona je trebala biti u fokusu filma, ali kad je Monroeova unajmljena, tad je donesena odluka da se ipak pokuša izvući profit od plavojke i Petersova je žrtvovana tako da se u narednim godinama njena zvijezda počela gasiti, ali dok jednom ne smrkne, drugom ne svane i tako je to uvijek bilo. Bez obzira na to, Mariln je vrhunska kao noseća melodramatična „femme fatale“, pomalo je čudno da nije češće to igrala, s ove distance se čini da bi joj to više pristajalo nego bilo što drugo.
2. Neprilagođeni/The Misfits (1961)
Opet Džon Hjuston, ovog puta daleko zahtjevnija uloga za Marilnku nego prilikom njihovog prvog susreta i Džungle, u isto vrijeme njen oproštajni film, kao i Klark Gableov, a i Montgomeriju Kliftu je među posljednjima. Cijelo djelo je često u sjeni činjenice da će ubrzo svi nositelji pomrijeti, ali kada se promatra samo za sebe i izvan stvarnih događaja, u pitanju je temeljita drama, besprijekorno osmišljenog svakog trenutka koji potroši, priča i teorija ima dosta, ali nisu nabacane, nego se samo prelijevaju i pomažu jedna drugoj i u pitanju je svakako najzrelija uloga Mariln Monroe. Mnoge je tek tad uvjerila da zna glumiti, no već je bilo kasno i samo je ostalo žaljenje što joj opet nije ukazana šansa da se pokaže kao što joj je ukazana ovdje.
1. Ne moraš kucati/Don’t Bother to Knock (1952)
Njen prvi veliki rad na filmu. Tu glumi jednu psihički poremećenu dadilju i sve nam je prikazano kroz oči Ričarda Widmarka, koji tek polako, klasično voajerski shvata o kakvoj se osobi radi. Iako je u pitanju lik neuravnotežene osobe, Marlin ne upada u zamku i ne pravi nagle iskorake koji bi je odali, već u stilu preiskusne glumice gradi svoj lik i neosjetno ga prevlači iz normalnog u nenormalnog. Film traje kratko, međutim bio joj je dovoljan za putovanje (u ludilo, što bi se reklo) i sve je impresivnije ako još jednom ponovimo da apsolutno ništa slično, ni s kvalitativne ni s kvantitativne strane, nije dotad igrala. Zato je prvo mjesto iako mjesta nisu ni bitna.
Počasni spomen za „Clash by Night“, i to je kratak pregled zašto je Monroeova bila sasvim dobra u svom poslu, možda ne u 10 ili 15 najboljih u vrijeme djelovanja, ali daleko od toga da spada u precijenjene poput nekih slavnih suvremenica, pa je šteta što je danas posljednja rupa na sviralu njena gluma u svim razgovorima, što joj kao pozitivne strane ističu neki kvazimudri, u stvari bezumni citati koji i nisu njeni. S negativne strane se kritikuje zbog nezdravog života (kao da 95% glumica i glumaca zaslužuje raj), što se uopšte potenciraju samo privatne stvari, koje su irelevantne i kada pričamo o današnjim „zvijezdama“, kamoli o nekome ko je umro prije 60 godina.
Prijatna i harizmatična pojava, značajna sudionica barem nekoliko dobrih filmova i glumica koja je gotovo svaki put dobro iznijela svoje zadatke, to nije jedino, ali to je glavno i ključno kod Mariln Monroe. Barem bi trebalo biti.
Izvor: Index.hr
