Čitava košarkaška javnost je ostala zatečena porazom Srbije od Italije na Evrobasketu u osmini finala. Italija je bila bolja sa 94:86, čime je Srbiju još jednom ostavila bez medalje i bez prilike da dođemo do onoga što očekujemo već ravno 21 godina i ko zna koliko će još vremena proći.
Košarka je bila samo kraj jednog „kruga“ koji je uslijedio u ovom tmurnom, jesenom septembru, piše Telegraf.rs.
Očajanje, bol, muk. Tri riječi koje bi mogle da opišu osjećanje poslije prospavane noći i neuspjeha protiv Italije. Da stvar bude gora, košarka nije jedini sport gdje Srbija već neko vrijeme čeka medalju, a gdje je nekad bila najbolja. Podmlađeni vaterpolisti, kao i podmlađeni odbojkaši su se takođe nestvarno proveli na svojim prvenstvima, te je sve ukupno ostavilo ogromnu gorčinu u ustima, kao i pitanje – da li smo mi i dalje svjetska sila ili je zenit prošao?
Košarka – Pet godina bez medalje, a sada možda i bez Svjetskog prvenstva…
Krenimo od onoga što je najsvežije i zasigurno najbolnije – košarka. Da bi ovo bilo najbolje za razumijeti, trebalo bi sve da se vrati nekoliko godina unazad, sve do onog Evropskog prvenstva 2017. godine, kada je Slovenija uspjela da nam uzme zlato i nas ostavi „samo“ sa srebrom.
Luka Dončić i Goran Dragić su tu pokazali mnoge kvalitete, a navijači su već krenuli da „prikupljaju“ bijes usmjeren Aleksandru Saši Đorđeviću, našem selektoru. Taj bijes je kulminirao na Svjetskom prvenstvu u Kini, kada je naša reprezentacija i prije prvenstva vidjela medalju. Na kraju, dobijena je ona „drvena“ medalja i naše peto mjesto. Stigao je Kokoškov da „gasi vatru“, ali odnos prema njemu je bio krajnje diskutabilan, te je tako pred sam kvalifikacioni turnir za Olimpijske igre saznao da ne može da računa na najbolje igrače.
Otišao je i Kokoškov, a došao je Pešić i mislilo se da je to doba renesanse. Ipak, nije. Znanje i iskustvo su tu, međutim, dosta toga se izmijenilo u prethodnih 20 godina.
Čini se kao da je „samoubistveni“ čin Svetislava Pešića načinjen na samom početku priprema kada je odlučio da bez nekog razloga precrta Miloša Teodosića, čovjeka koji je gorepomenutom Saši Đorđeviću i donio medalje, koji je bio kapiten i doslovno vođa tima koji je mogao da zagalami na klupi i tako podigne čitavu ekipu.
Ipak, Pešiću nije valjao, ali ‘Teo ili ne hteo, moralo je. Rutinske pobjede u grupi protiv, uz svo poštovanje protivnicima, ali se radilo o ekipama koje ne spadaju u ešalon najboljih reprezentacija, tu je bila Holandija čiji najbolji igrač prelazi na „basket 3×3“, Finska koja se predala i prije početka, slabašni Izrael i Češka bez najveće zvijezde.
Sve je to dalo lažnu sliku, koja je u potpunosti „sprana“ poslije prvog, a ispostaviće se i jedinog, ozbiljnijeg meča na ovom Evrobasketu. Novo takmičenje bez medalje, još jedna godina bez medalje, koja je samo „višnja“ na šlagu ovog kupa, gdje je Srbija ostala i bez Olimpijskih igara u Tokiju, a gdje je i na dobrom putu da ostane bez Svjetskog prvenstva, iako se svi nadamo da do toga neće doći.
Vaterpolo – Podmlađeni Delfini još nisu postali „krupne ribe“, moraće još da rastu…
Ukoliko je postojao neki sport u kom je Srbija glasila za najmoćniji tim na svijetu, to je svakako vaterpolo. Ipak, čak se i to promijenilo ove godine, ovog septembra. Delfini više nisu kao što su bili, načinili su najgori rezultat u prethodnih 20 godina, pošto na Evropskog prvenstvu nisu uspjeli da odu dalje od osmine finala.
Vaterpolisti Srbije su prije samo 365 dana uspjeli da obraduju čitavu naciju, osvojili su zlato na Olimpijskim igrama u Tokiju i to je bila svojevrsna predstava za „posljednji ples“ sedmorice veličanstvenih, koji su odlučili da kažu zbogom reprezentaciji, te da tu čast prepuste nekom mlađem.
Nažalost, mladi još nisu dorasli takvom izazovu.
Krenulo je sve Svjetskom ligom u Strazburu, tu je naša reprezentacija završila na petom mjestu, što i nije najgori rezultati, pošto su dvije godine ranije u Tbilisiju ostali u preliminarnoj rundi. To je sve samo bio nagovještaj onoga što će uslijediti. Došlo je i Svjetsko prvenstvo u Budimpešti, tamo je naša reprezentacija opet ostala na petoj poziciji.
Da bi prava bruka uslijedila na Evropskom prvenstvu u Splitu. Ruku na srce, niko nije očekivao baš zlatnu medalju, ali Srbija je zemlja koja se u svakom trenutku, kada se radi o vaterpolu, mora da se nada medalji jer to smo mi – vaterpolo nacija.
Prvenstvo u Splitu je pokazalo da to i nije više tako. Osmina finala protiv Francuske je bila kobna po Dejana Savića i mlade Delfine, kasnije su uspjeli da „poprave“ utisak i završe šampionat na 9. mjestu, što je izuzetno nisko ukoliko se uzme u obzir to da je Srbija uzela čak četiri zlata u prethodnih šest takmičenja.
Odbojka – Još jedna osmina finala i „drvena medalja“
Osim gorenavedena dva sporta, još jedno prvenstvo poslije kog je mogla da se očekuje medalja, ali došlo je samo do onog, istog, gorkog ukusa u ustima. Takođe podmlađeni tim, takođe ekipa koja je pokazala da još nije dorasla izazovima koji su pred nju stavljaju.
Vratio se selektor Igor Kolaković, pokušao je da nastavi tamo gdje je stao, ali će ipak trebati dosta više vremena kako bi se stvari postavile na pravo mjesto.
Nisu se odbojkaši plasirali na dvoje uzastopne Olimpijske igre, tu se medalja čeka već pune 22 godine i od onog finala u Sidneju, ali mnogo su lošiji rezultati koji su nastali na prvenstvima. Srbija je na prethodna dva Evropska prvenstva uspjela da dođe do zlata, kao i polufinala gdje je na kraju ostala bez medalje, da bi ove godine na prvenstvu sveta ostala daleko od ikakve borbe za medalju.
Izabranici Igora Kolakovića su zaustavljeni već u osmini finala, pa su i oni kao i vaterpolisti završili na devetoj poziciji.
Svjetle tačke srpskog sporta – Atletika, Basket, a možda i Piksi
Kada se sve sabere i oduzme, ova 2022. godina nije bila baš sportski dobra za našu zemlju, ali i te kako smo imali čime da budemo ponosni. Paradoks je taj da su nas najviše obradovali oni od kojih smo se najmanje nadali, a to su naši atletičari.
Srpska atletika je godinama unazad bila u zapećku, čekale su se medalje, da bi tek u prethodnom periodu doživjela pravi procvat. Jednostavno, sve je krenulo nabolje. Koliko je atletika uznapredovala u prethodnom periodu govori upravo i Evropsko prvenstvo u Minhenu, gdje je Srbija došla do čak četiri medalja, od čega su dvije došle od Adriane Vilagoš i Angeline Topić, dve devojke koje su još u u juniorskom dobu, dok je suvišno i trošiti riječi o rezultatima Ivane Vulete i Armina Sinančevića.
Mlada Adriana Vilagoš koja ima tek 18 godina uspjela je u veoma jakoj konkurenciji da dođe do srebrne medalje i to nevjerovatnim hicem u posljednjoj seriji (62,01 metar), iako je samo nekoliko dana prije toga postala i Svjetska juniorska prvakinja, gdje je oborila i još jedan rekord. Osim Adriane, odlična je bila i Angelina Topić, koja je godinu dana mlađa uspjela je da preskoči 193 centimetra, i tako je došlo do bronzane medalje.
Angelina je takođe kao i Adriana postala prvakinja svijeta u Kaliju samo malo ranije. Armin Sinančević je na istom šampionatu osvojio srebro (21.39 metar), dok je Ivana Vuleta došla do zlatnog odličja u veoma jakoj konkurenciji, gdje je skočila 6,98 metara.
Izuzev „kraljice sporta“, obradovali su Srbiju i basketaši koji su došli do novog zlata na Evropskom prvenstvu, pa su pokazali da Srbija nije više zemlja košarke, nego zemlja basketa.
A za kraj godine je ostala ona najveća poslastica i ono što svi željno iščekuju – Svjetsko prvenstvo u fudbalu, gdje nacija vjeruje u Piksija, ali gdje ne smije previše da očekuje. S obzirom na to koliko je Srbija obećavala u prethodnom periodu, koliko je dala, srazmerno je biti zadovoljan i prolaskom grupe, a onda – šta se desi, desi se.
Piksi i fudbalska reprezentacija su upravo to, ona tačkica u daljini koja liči na svjetlo na kraju tunela.
