Srpska pravoslavna crkva danas slavi Đurđic, u znak sjećanja na prenos moštiju svetog velikomučenika Georgija u novi hram.
Svetog Georgija ili svetog Đorđe/Đurađa Srbi slave dva puta u godini. Sveti Đorđe ili Đurđevdan slavi se u proljeće, na dan njegovog stradanja u vrijeme rimskog car Dioklecijana 23. aprila po starojulijanskom, odnosno 6. maja po gregorijanskom kalendaru.
Na pravoslavnim ikonama i srednjovijekovnim freskama sveti Georgije je predstavljen kako na konju, u vojvodskom odijelu sa krstastim mačem ubija aždaju koja je simbol paganske vjere. Ta ikona je, po nepisanom pravilu, u domovima onih koji slave Đurđevdan.
Na ikonama za praznik Đurđic, ovaj svetac se predstavlja kao pješak u stojećem stavu sa kopljem ili mačem u ruci. U srednjevekovnim pravoslavnim hramovima i manastirima on je u redu sa svetim ratnicima, borcima za hrišćanstvo, koje predvodi sveti arhangel Mihajlo, predstavnik sila dobra i čistote novozavjetne vjere.
Đurđic je poštovan praznik među vjernicima, pa se tako na ovaj dan ne rade teški poslovi i ručni radovi. Takođe, strogo je zabranjeno loviti vukove, jer će lovce u suprotnom zadesiti velika nesreća i maler koji će ih pratiti i cijele sljedeće godine.
Dani od Đurđica do Svetoga Mrate nazivaju se Mratinci ili Vučiji dani jer je sveti Mrata zaštitnik vukova. U vrijeme mratinaca ništa se ne daje iz kuće, ne prede se vuna i ništa se ne pere. Krojači i obućari odmaraju, a žene ne rade ručne radove. U selima zapadne Srbije u ove dane se klalo, ćuteći u ranu zoru na kućnom pragu, crno pile ili mlad crni pijetao.
Prethodno se piletu ili pevcu zaveže crnim koncem kljun da ne bi pustio nikakvog glasa. Odsječena pileća glava vezivala se crvenim koncem o verige, pa se sa njom bajalo u vrijeme dolaska vukova.
Uoči slave dolazi sveštenik u kuću i sveti vodicu kojom domaćica mijesi slavski kolač, koji siječe sveštenik u crkvi i preliva ga vinom (ili to radi domaćin kod kuće). Za slavu se pali slavska svijeća, koja treba da gori cijelog slavskog dana. Gasi je domaćin u prisustvu ukućana tek uveče, pošto se najprije prekrsti. Običaj je da domaćin ne sjeda dok sveća gori. On po vjerovanju naroda mora da „dvori“ slavu.
Kažu da je Đurđic po brojnosti svečara na osmom mjestu slava u Srba. Đurđic je i gradska slava Novog Sada, kao i Bora. Ukoliko padne u mrsni dan, sprema se mrsna trpeza, a ukoliko padne u posni dan (srijeda, petak), sprema se posna hrana. Na liturgijama u pravoslavnim hramovima pominje se stradanje svetog Đorđa.
(Kurir)
