SRAMNO! SAMO ČETIRI PRESUDE – U proteklom ratu smrtno stradalo 485 srpske djece

SRAMNO! SAMO ČETIRI PRESUDE – U proteklom ratu smrtno stradalo 485 srpske djece

Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica uskoro će izdati publikaciju o djeci, žrtvama proteklog rata, koja se temelji na dokumentaciji koju su prikupili, ali i na podacima koje su dobili iz drugih izvora. Iz Centra su za magazin Faktor naveli da publikacija pokazuje da je podjednako zastrašujući, kako broj stradale djece, tako i način izvršenja zločina nad njima. Djeca su ubijana na najstrašnije načine, što potvrđuju i njihova ekshumirana tijela iz masovnih grobnica Ledići (Trnovo), Jajce (Carevo polje), Treskavica, ali i masovna grobnica Sanski Most, kao i mališani ubijeni na Petrovačkoj cesti. Koliko je to bilo moguće, obrađeni su dostupni podaci o poginuloj, ranjenoj, kao i djeci koja se vode kao nestala, ili su bila zatvorena u logorima i preživjela različite vrste torture, kao i onoj sa psihotraumama.

Najviše u sarajevsko-romanijskoj regiji

Publikacijom je obuhvaćeno 1.418 djece, od kojih je 485 smrtno stradalo, 428 je ranjeno, a 452 je bilo zatočeno u logorima, zatvorima i kućnim pritvorima.

Prema dostupnim podacima, najviše djece je stradalo u sarajevsko-romanijskoj oblasti i to njih 118.

Kada je riječ o najmlađim žrtvama, kao indirektnu posljedicu rata, iz Republičkog centra navode banjalučke bebe, koje su umrle usljed nedostatka kiseonika.

Njihovo stradanje bila je tema knjige „Šta su skrivile?“, autora Nikole Borkovića, čiji je izdavač ovaj centar.

Neka od djece nastradala su i u redovima Vojske Republike Srpske, gdje su angažovani usljed specifičnih ratnih okolnosti.

To su uglavnom bili izuzeci, a ne pravilo. Svoju vojnu dužnost su obavljali u pozadini i najčešće su stradali usljed djelovanja artiljerije, a najkarakterističniji primjer je četrnaestogodišnji Spomenko Gostić.

Takođe, postoji i određeni broj starijih maloljetnika koji su stradali u aktivnim borbenim dejstvima, gdje su se našli kao dobrovoljci.

Odsječeni prsti, nos, uši… pucano u glavu

Slobodan Stojanović, sin Ilije i Dese rođene Cvijić, rođen 17. oktobra 1980. godine u Tesliću, bio je nastanjen u mjestu Kamenica, opština Zvornik.

Smrtno je stradao 27. jula 1992. godine, kada su ga pripadnici Teritorijalne organizacije Srebrenica i Cerska uhvatili i svirepo mučili.

Odsječeni su mu prsti na nogama i rukama, nos i uši, izrezan krst na stomaku, razbijena glava tupim predmetom, izbijeni zubi i iz neposredne blizine, vatrenim oružjem, pucano u glavu.

Tijelo je ekshumirano iz masovne grobnice na Ždrijepcu kod Jošanice, u blizini Zvornika, i identifikovano 14. juna 1993. godine u Zvorniku.

Slobodan je sahranjen na groblju u mjestu Drinjača, kod Zvornika.

Silovana i ubijena

Mirjana Dragičević, kći Nenada i Rade, rođena 10. septembra 1983. godine u Sarajevu, opština Centar.

Živjela je u mjestu Donja Bioča, kod Ilijaša.

Silovana, a zatim i ubijena iz vatrenog oružja 28. decembra 1992. godine u Donjoj Bioči.

Imala je svega devet godina. Sahranjena je u Ilijašu.

Danka Tanović, kći Zorana i Zore, rođena 1989. godine u Goraždu.

Smrtno je stradala 19. decembra 1992. godine prilikom napada na mjesto Jošanica.

Imala je dvije godine.

Sahranjena je 22. decembra 1992. godine na groblju u Jošanici.

Sestra i brat

Dragana Višnjić, kći Dragoljuba, rođena 13. januara 1982. godine u Foči. Bila je nastanjena u zaseoku Baždari, mjesto Jošanica, opština Foča.

Smrtno je stradala 19. decembra 1992. godine prilikom napada na mjesto Jošanica. Sahranjena je 22. decembra 1992. godine.

I njen brat Dražen Višnjić, rođen 1986. godine, smrtno je stradao na dan slave, Svetog Nikole, a  prilikom napada pripadnika takozvane Armije BiH na mjesto Jošanica, kada su pobijeni svi mještani.

Prepričavao se jezivi prizor, mrtvog oca, koji drži u naručju ubijenog sina Dražena, a dva metra od njih i tijelo male Dragane…

Poginuli od granate

Zorica Božić, kći Drage i Milke, rođena 22. juna 1980. godine u mjestu Ljubovija, Republika Srbija.

Bila je nastanjena u mjestu Magašići, kod Bratunca.

Smrtno je stradala 5. oktobra 1992. godine od granate prilikom granatiranja pomenute opštine.

Sahranjena je 6. oktobra 1992. godine na groblju u Bratuncu.

Aleksandar Đorđić, sin Predraga i Milene, rođene Vuković, rođen 17. maja 1991. godine u mjestu Loznica, u istoimenoj opštini u Srbiji.

Bio je nastanjen u Zvorniku.

Smrtno je stradao 10. februara 1993. godine od granate, pri čemu je zadobio povrede glave i drugih dijelova tijela, u mjestu stanovanja.

Sahranjen je na groblju u mjestu Caparde, opština Kalesija.

Imao je pet godina

Aleksandar Dimitrijević, sin Tomislava i Milice, rođen 16. marta 1988. godine u mjestu Užice,  Republika Srbija.

Bio je nastanjen u mjestu Skelani, u opštini Srebrenica. Smrtno je stradao 16. januara 1993. godine prilikom napada na Skelane.

Sahranjen je na groblju u mjestu Bajina Bašta.

I Radisav Dimitrijević, sin Tomislava i Milice, rođen 14. juna 1981. godine u mjestu Užice, opština Užice, Republika Srbija.

Bio je nastanjen u mjestu Skelani, opština Srebrenica.

Umro je 5. jula 1993. godine od posljedica ranjavanja koje se dogodilo 16. januara 1993. godine prilikom napada na mjesto Skelane.

I on je sahranjen na groblju u mjestu Bajina Bašta.

Isključili joj kiseonik

Ninoslava Arnaut, kći Zdravka i Mare, rođena 22. jula 1987. godine u Zenici.

Umrla je 31. maja 1993. godine u bolnici Zenica, na hirurškom odjeljenju, kada joj je, po kazivanju svjedoka Kate Tomić iz Vareša, medicinsko osoblje isključilo dovod kiseonika.

Maloljetna Ninoslava igrala se 29. maja 1993. godine ispred zgrade kada ju je izbjeglica (muslimanka) iz Jajca snažno gurnula na ogradu sa šiljcima, pri čemu se nabola na stomak s lijeve strane.

Otac je Ninoslavu odvezao do bolnice. Sahranjena je na groblju u Kaknju.

Zoljom na autobus

Boris (Milovan) Janković (1989); Dragan (Daliborka) Janković (1992); Danijela (Slavko) Janković (1978); Velibor (Nedeljko) Janković (1982); Vesna (Ranka) Petrić (1989).

Smrtno su stradali 13. septembra 1995. godine kada je autobus, pun civila, koji se kretao iz pravca Donjeg Vakufa prema Jajcu, u mjestu Bravnice, pogođen zoljom izgorio.

Njihova tijela su ekshumirana iz masovne grobnice u mjestu Carevo Polje, opština Jajce, 2. marta 1998. godine.

Stanislava Koprivica, kći Milorada i Milke, rođena 6. decembra 1980. godine u Sarajevu.

Bila je nastanjena u mjestu Jažići, kod Kalinovika.

Smrtno je stradala 3. juna 1995. godine od granate, u centru grada, pri povratku iz škole, u Karađorđevoj ulici. Sahranjena je na groblju u mjestu Jažići.

Tom prilikom je ranjeno još četvoro djece.

„Čiko, ja sam živ, nemoj da me ubiješ“

Danijela (1980) i Dragomir (1982) Tešanović zarobljeni su i na svirep način ubijeni 8. juna 1992. godine u mjestu zvanom Ploče, opština Trnovo.

Tijela su ekshumirana iz masovne grobnice 27. septembra 2001. godine u mjestu Javorska Kosa, opština Trnovo.

Isti dan i na isti način stradao je i dvogodišnji Milun Tešanović.

O ovom svirepom zločinu RTRS je snimio dokumentrano-igrani film „Čiko, ja sam živ, nemoj da me ubiješ“.

„Ne liječe četničku djecu”

Braću Pavla (1987) i Petra (1985) Golubović iz Konjica muslimani su, 10. jula 1992. godine, zajedno sa roditeljima, u noćnim satima, odveli iz stana prema selu Spiljani, opština Konjic i ubili ih pored Neretve.

Posmrtni ostaci četveročlane porodice su ekshumirani i nakon toga sahranjeni na groblju Musale u Konjicu.

Višnja Bajić, kći Slobodana i Dragice, rođena 27. aprila 1982. godine u Sarajevu.

Bila je nastanjena u mjestu Paljike, Mjesna zajednica Maurovići, opština Visoko.

Teško je ranjena 20. juna 1992. godine od eksplozije granate u mjestu Maurovići.

Višnja je preminula isti dan u bolnici u Zenici od povreda i neadekvatne ljekarske pomoći.

Prema svjedočenju njenog brata Davorina Bajića, umrla je ocu na rukama nakon što su mu u zeničkoj bolnici rekli „da ne liječe četničku djecu“.

Sahranjena je u Zenici.

SRAMNE KAZNE

Fikret Planinčić pravosnažno je osuđen na 11 godina zatvora za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u mjestu Serdari, opština Kotor Varoš, počinjen 17. septembra 1992. godine.

Planinčić je osuđen za ubistvo devet lica, od kojih i dvoje djece, Snježane (1988) i Slobodanke (1980) Tepić.

Zmeir Kovačević dobio je deset godina zatvora za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u mjestu Sijekovac, počinjen 26.marta 1992. godine.

Kovačević je osuđen za učešće u napadu, u kojem je ubijeno devet lica, a Dragan Milošević je u tom momentu bio maloljetan.

ZA UBISTVO 21 OSOBE 41 GODINA

Muhamed Šišić, Aziz Šuša, Tarik Šišić i Emir Drakovac dobili su na ukupno 41 godinu zatvora za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u mjestu Kukavice, opština Rogatica, počinjen 27. avgusta 1992. godine.

Osuđeni su za napad na kolonu izbjeglica kada je smrtno stradalo 21 lice, od čega dvoje djece, Radoslav Đurđević (1980) i Dalibor Matović (1981), dok je 39 lica ranjeno, od čega dvoje maloljetno (Miodrag i Momir Spasojević).

Elfeta Veseli, osuđena je na 13 godina zatvora za monstruozno ubistvo dvanaestogodišnjeg dječaka Slobodana Stojanovića.

PETROVAČKA CESTA 1995.

Prilikom napada aviona „MIG 21“ Hrvatske vojske na kolonu izbjeglica, 7. avgusta 1995. godine u mjestu Bravsko, na magistralnom putu Bosanski Petrovac-Ključ, smrtno je stradao 13-godišnji Darko Vuković, šestogodišnji Jovica Drča, te devetogodišnji Žarko i Nevenka Rajić.

NEBO NA ZEMLJI

Svjesni važnosti ove teme, u Centru su 2018. godine organizovali memorijalnu akademiju posvećenu stradanju srpske djece u 20. vijeku pod nazivom „Svako dijete – nebo na zemlji“.

Nažalost, nije samo ovaj protekli rat odnio brojne živote nevinih, nego i oni koji su vođeni mnogo prije.

Za vrijeme austrougarske vlasti, u Doboju je postojao logor kroz koji je prošlo na hiljade njih.

Najdalje je, ipak, otišla NDH.

Upisala se u istoriju ljudskog roda kao jedina država koja je tokom najvećeg svjetskog sukoba u istoriji imala specijalizovane logore za djecu: Gornja Rijeka, Jastrebarsko i Sisak.

autor: faktormagzin.ba, tekst je izašao u FM 41 štampanom izdanju od 31.marta 2022. godine

Share

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.