Vanustavna BiH

Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, poznatiji kao Dejtonski sporazum, i njegovih 11 aneksa, uz Povelju Ujedinjenih nacija i Helsinšku povelju Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji iz 1975, jedan je od najvažnijih dokumenata međunarodnog prava nastalih nakon Drugog svjetskog rata. Relativno kratak, detaljno je razrađen u brojnim aneksima koje su potpisali tadašnja „Republika Bosna i Hercegovina“, Republika Srpska i Federacija BiH kao države sastavnice dejtonske „Bosne i Hercegovine“ kako je sada njen zvanični dejtonski naziv.

Na taj ugovor, računajući tu i anekse kao njegov sastavni dio, primjenjuje se Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora. Prioritet međunarodnog prava potvrđuje i Ustavni sud BiH u Odluci 5/98 u kojoj između ostalog navodi: „Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu 4. Dejtonskog sporazuma je sastavni dio međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opšti princip međunarodnog prava, a ti principi su prema članu 3.3.(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’, mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredaba, uključujući i Ustav BiH.“ Venecijanska komisija Savjeta Еvrope, potvrđujući isti stav, konstatovala je da „Opšti okvirni sporazum sadrži samo 11 članova, dok su suštinske obaveze sadržane  u aneksima: stoga je jasno, prema mišljenju Komisije, da je namjera strana Opšteg okvirnog sporazuma bila da on bude samo okvirni sporazum, dok bi aneksi uređivali njegovu suštinu.“

Aneks 4. Dejtonskog sporazuma koji je dakle Ustav BiH, članom 12. je regulisao: „Ovaj Ustav stupa na snagu potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma kao ustavni akt koji zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine.“ Dakle, od 14. decembra 1995. godine i formalno je prestalo postojanje „Republike BiH“ pa su samo dva entiteta preostali kao ugovorne strane Aneksa 4. Dejtonskog sporazuma. To potvrđuju i brojna mišljenja bošnjačkih profesora i pravnika. Tako profesor Kasim Trnka, član delegacije „Republike BiH“, u Dejtonu piše: „Budući da je Ustav nametnut međunarodnim ugovorom, do promjene ustavnog uređenja nije došlo u skladu sa revizijskim postupkom propisanim prethodnim legalnim i legitimnim Ustavom Republike BiH pa se može govoriti o ustavnom diskontinuitetu.“  Zato je Republika Srpska kao jedna od dvije ugovorne strane Aneksa 4. poslala poziv državnim organima Federacije BiH – predsjedniku i zamjenicima, kao i premijeru i zamjenicima, za razgovor o primjeni Ustava BiH, o anomalijama nastalim protivpravnim djelovanjem visokih predstavnika i drugih struktura. Odbili su i nije to prvi put.

Potvrda državnosti

Dejtonskim sporazumom Republici Srpskoj je potvrđena  državnost koja joj je umanjena samo za dio nadležnosti, njih deset, koje je prenijela „Bosni i Hercegovini“. Zato po važećem i nepromijenjenom Ustavu BiH Republika Srpska kao entitet i dalje ima nadležnost za cjelokupno pravosuđe (osim Ustavnog Suda BiH), za cjelokupne finansije i sve poreze, pograničnu službu, sve policijske poslove, za odbranu i vojsku, za obavještajno-bezbjednosne poslove, kao  i mnoge druge koje su joj neustavno otete nametanjima, prijetnjama, podvalama i prevarama. Čak i one nadležnosti otete nametanjima zakona od strane visokih predstavnika, kao što su zakoni o Sudu i Tužilaštvu BiH, nisu mogle biti potvrđene u Parlamentarnoj skupštini na nivou BiH, jer visoki predstavnici po njenom poslovniku nisu mogli biti „predlagači“ pa su ti i drugi nametnuti zakoni ništavni ili bar odavno nevažeći.

Dakle, Republika Srpska nije u Dejtonu dobila autonomiju, jer je nije imala od koga dobiti, već je potvrdila svoju državnost. To je potvrdio i sam Ričard Holbruk, koga zovu tvorcem Dejtonskog sporazuma, govoreći: „Postoje dva entiteta i samo možemo praviti koncept Ustava BiH izvlačeći iz dva entiteta onaj sadržaj koji će omogućiti da se sačuva država, da koliko-toliko bude funkcionalna i stabilna.“ Zato je ključna odredba Ustava BiH, član 3.3.a): „Sve vladine funkcije i ovlaštenja koje u ovom Ustavu nisu izričito dodijeljene institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima.“ Pošto su Aneks 4. pisali američki pravnici, ovo je skoro doslovno prepisan tekst amandmana 10. Ustava SAD koji glasi: „Prava koja nisu ovim Ustavom data Sjedinjenim Državama, niti su uskraćena državama (napomena: članicama), ostavljena su svakoj pojedinoj državi ili narodu.“ Ovaj amandman je nastao iz „Federalističkih spisa“ koje su pisali Aleksandar Hamilton i Džejms Medison: „Prava koja Ustav daje centralnoj vladi (nivou SAD) su ograničena i tačno definisana, dok su prava suverenih država (njih 50 koje čine SAD) velika i neograničena.“

I nije to jedino što je napisano po ugledu na američki Ustav. Zbog nasrtaja na imovinu Republike Srpske, važno je napomenuti kako je to riješeno u američkom Ustavu. Članom 1. Ustava SAD dato je ovlašćenje Kongresu SAD „da vrši isključivu zakonodavnu vlast u svakom pogledu nad distriktom koji ustupanjem od strane pojedinih država i prihvatanjem od strane Kongresa, može postati sjedište vlade Sjedinjenih Država, (napomena: distrikt Vašington) kao i da vrši istu takvu vlast nad mjestima kupljenim na osnovu saglasnosti zakonodavnog tijela države u kojoj se ta mjesta nalaze.“ Zato je Ustav BiH odredio da samo entiteti imaju pravo na imovinu na svojim teritorijama, 49 odsto Republika Srpska i 51 odsto Federacija BiH.

Privremenost

Još jednu izuzetno važnu odredbu Ustava BiH – član 5.5. trebalo bi da čitaju svaki dan u Sarajevu: „Nijedan Еntitet ne smije prijetiti ili koristiti silu protiv drugog entiteta, a oružane snage jednog entiteta ni pod kojim okolnostima ne smiju ulaziti ili se zadržavati na području drugog entiteta bez saglasnosti vlade ovog drugog entiteta i Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Sve oružane snage u Bosni i Hercegovini će djelovati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine.“ Ovo isto piše i u Aneksu 1 A – „Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja“. Duplo je uvezano.

Zato su sve one ustavne nadležnosti koje po Ustavu BiH pripadaju entitetima, a koje su po bilo kom osnovu prenesene na nivo BiH, samo privremene, jer su vanustavne. Ovo se posebno odnosi na nekoliko ključnih nadležnosti. Kako profesor Kasim Trnka navodi: „Treba izvršiti neophodnu konstitualizaciju (poustavljenje) već postignutih reformi u oblasti sistema odbrane, pravosudnog sistema, sistema oporezivanja, obavještajno-sigurnosnih službi i drugih važnijih pitanja koja su umjesto ustavom, uređena zakonima.“ Dakle, zakoni nisu u skladu sa Ustavom BiH, pa ih je potrebno utrpati u Ustav BiH pa bi tek tada postali ustavni. Radi se o zakonima o indirektnom oporezivanju i uvođenju PDV-a, zakonima o Sudu BiH i Tužilaštvu BiH, pograničnoj službi i graničnoj kontroli, policijskim službenicima, Agenciji za istrage i zaštitu SIPA, zakonima o odbrani i oružanim snagama BiH, kao i mnogim drugim propisima.

Iako je Republika Srpska mnogo puta do sada tražila i predlagala Federaciji BiH, kao drugoj ugovornoj strani, da se pretresu i redefinišu neke od navedenih nadležnosti, da se iznađu rješenja koja su prihvatljiva i korisna za obje strane, kao što su odbrana i oružane snage, pravosudna nadležnost, dva računa za PDV, itd, nije bilo odaziva. Federacija BiH, zapravo političko Sarajevo, smatrali su da su sve te otete nadležnosti nedodirljive, jer ih je kreirala i nametala tzv. „međunarodna zajednica“. Neke od njih je potvrđivao i Ustavni sud BiH preglasavanjem srpskih i hrvatskih sudija od strane dva Bošnjaka i tri stranca. Koliko je tu bilo bahatosti, bezobrazluka i kršenja Ustava BiH, svjedoči i Nedim Ademović, funkcioner Ustavnog suda BiH koji kaže: „Ustavnopravno uređenje ne odgovara formalnom ustavnom tekstu.

Ono se intenzivno razvijalo i mijenjalo od Dejtona do danas, a ustavni tekst nije pratio ove promjene.“ Na pitanje:

„Kakve su mogućnosti za promjene Ustava BiH?“, Ademović odgovara: „Nažalost, nisam veliki optimista. Ako procjenjujemo iskustvo iz minulog perioda, uviđamo da je ustavnopravni razvoj bio isključivo posljedica međunarodnog intervencionizma.“ Na pitanje: „Kakvu ulogu ima Ustavni sud BiH kada je u pitanju razvoj ustavnopravnog uređenja?“, Ademović odgovara: „Ustavni sud BiH je jedna od najuspješnijih institucija i projekata u BiH. Ustavni sud BiH dao je legitimitet mnogim nametnutim zakonima, uspostavljao je balans između suvereniteta BiH i međunarodne uprave.“

Poslije ovakvog priznanja, svaki komentar o neustavnosti i protivpravnosti današnje antidejtonske BiH je suvišan.

Crni biser

Takozvano „državno pravosuđe“ je pravi crni biser kršenja ne samo Ustava BiH, već i Еvropske konvencije o ljudskim pravima i drugih brojnih akata međunarodnog prava, koji su sastavni dio Ustava BiH. Primjer da Tužilaštvo BiH progoni poslanike Narodne skupštine je nepravno nasilje nad Ustavom BiH: „Delegati i članovi neće se smatrati krivično ili građanski odgovorni za bilo koje djelo izvršeno u sklopu njihovih dužnosti u Parlamentarnoj skupštini“ i član 73. Ustava Republike Srpske: „Poslanici u Narodnoj skupštini i članovi Vijeća naroda neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Narodnoj skupštini odnosno Vijeću naroda.“

Politički progon protiv predsjednika Republike Srpske je sramotni proces pred Sudom BiH po optužnici Tužilaštva BiH, jer je „donio ukaze o proglašenju zakona koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske,  čime je ne primjenjujući i ne sprovodeći odluke visokog predstavnika Kristijana Šmita, zajedno sa Milošem Lukićem kao drugoosumnjičenim, počinio krivično djelo: NЕIZVRŠAVANjЕ ODLUKA VISOKOG PRЕDSTAVNIKA IZ ČLANA 203A STAV 1. Krivičnog zakona BiH.“

Optužnica me teretila da sam time prekršio odluku Kristijana Šmita, lažnog visokog predstavnika u BiH, koji je to navodno propisao kao krivično djelo i odredio kaznu od šest mjeseci do pet godina i zabranu političkog djelovanja za period do 10 godina. Taj prevarant nikada nije imenovan za visokog predstavnika po Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma koji je potpisala i Republika Srpska i po kome su strane potpisnice „zatražile postavljanje visokog predstavnika u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN kako bi pomogao stranama i njihovim naporima da mobilišu, te po potrebi koordinišu aktivnostima  organizacija i agencija koje su uključene u civilne aspekte mirovnog rješenja.“ Savjet bezbjednosti UN je svojom Rezolucijom broj 1031. od 15. decembra 1995. utvrdio da: „Podržava uspostavljanje visokog predstavnika na zahtjev strana koji će, u skladu sa Aneksom 10. o civilnom sprovođenju Mirovnog sporazuma, pratiti sprovođenje Mirovnog sporazuma i mobilisati i, po potrebi, usmjeravati uključene civilne organizacije i agencije i koordinirati njihove aktivnosti i daje saglasnost na imenovanje g. Karla Bilta za visokog predstavnika.“

Svi drugi nakon Karla Bilta, imenovani su po inerciji, ali bez zahtjeva strana kako to određuje Aneks 10. Ipak je to činjeno rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN. Za razliku od njih, za Kristijana Šmita je 21. maja 2021. na sajtu OHR-a izdato nepotpisano saopštenje:  „Danas su u Sarajevu ambasadori zemalja članica Upravnog odbora Savjeta za sprovođenje mira PIK-a službeno imenovali Kristijana Šmita za sljedećeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, nakon što ga je za to mjesto kandidovala Njemačka.“ Ovo nema nikakve veze sa Dejtonskim sporazumom i njegovim Aneksom 10, jer su samo strane Aneksa 10. mogle kandidovati visokog predstavnika da bi ga potom potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Ime Kristijana Šmita je bilo na dnevnom redu zasjedanja  Savjeta bezbjednosti  UN 22. jula 2021, ali tamo nije potvrđeno neovlašteno i neobavezujuće „ambasadorsko imenovanje“, jer je Šmit dobio samo dva glasa i 13 uzdržanih. Dakle, Kristijan Šmit po Aneksu 10. nije visoki predstavnik pa se on lažno predstavlja. Pored Republike Srpske, Kristijana Šmita kao visokog predstavnika ne priznaju ni Kina i Rusija, kao stalne članice Savjeta bezbjednosti UN. Rusija kao jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma Kristijana Šmita smatra prevarantom. Ja bih dodao – i nevjerovatnim lažovom.

Kadija te tuži…

Ali nije Kristijan Šmit jedini krivac za ovaj nakaradni proces pred Sudom BiH u kome sam nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i zabranu vršenja političkih funkcija na šest godina. Optužnicu je podigao tužilac Nedim Ćosić, potvrdila sudija za prethodni postupak Jasmina Dedović Ćosić, prvi sudija koji je započeo proces pa odustao bio je Mirsad Strika, drugi sudija koji je izrekao nezakonitu presudu bila je Sena Uzunović, svi Bošnjaci-muslimani. Kadija te tuži, kadija te sudi. Ali još gore što su me tužili i sudili po odluci Kristijana Šmita, a ne po Krivičnom zakonu BiH u kome po „Načelu zakonitosti“ piše: „Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“ Dakle, zakon i samo zakon. A šta je uradio Kristijan Šmit, lažno se predstavljajući kao visoki predstavnik? Nije donio zakon već ODLUKU kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.“ Ali Šmit nije  napisao da to postaje sastavni dio Krivičnog zakona BiH, već je napisao da „Zakon koji slijedi i koji čini sastavni dio ove Odluke.“ Dakle, Šmitov takozvani „zakon“ iz njegove odluke nije ni postao dio Krivičnog zakona BiH, pa ja, zajedno sa direktorom „Službenog glasnika Republike Srpske“ Milošem Lukićem, nisam ni mogao biti ni tužen, ni suđen, ni presuđen na osnovu takve odluke.

Ko je onda kriv za lakrdiju i maltretiranje? Da li je krivac samo Šmit ili su još veći krivci tužilac i sudija koji su tužili i sudili po Šmitovoj  odluci, a ne po zakonu BiH?

(Glas Srpske)