Poslije skoro mjesec dana fudbala, 63 utakmice i 166 golova u Kataru, vrijeme je da svijet dobije novog prvaka ili da Francuska titulu najbolje fudbalske reprezentacije prisvoji na još četiri godine.
„Trikolori“ će pokušati da zadrže pehar osvojen u Rusiji, što su ranije uspjeli samo Italijani (1938) i Brazilci (1962), Argentinci će pokušati da dođu do svoje treće titule šampiona svijeta, a jedan čovjek pokušaće da se vozdigne među fudbalske bogove.
Lionel Mesi, po mnogima jedan od najboljih fudbalera ikada rođenih, mogao bi večeras u Kataru da se zauvijek oslobodi ograde „po mnogima“ i konačno pronađe svoje mjesto među fudbalskim božanstvima čija se veličina i značaj više ne preispituju.
Ako Argentina poslije 36 godina čekanja slavi u finalu Svjetskog prvenstva, više niko u domovini, ni bilo gdje na Zemlji, neće moći da prigovori Mesiju da, uprkos svim priznanjima i osvojenim trofejima, pa i dojmu svakog fudbalskog zaljubljenika, svoju zemlju nije popeo na krov svijeta, kao što su najveći uvijek radili.
Sedmostruki osvajač Zlatne lopte već je vodio svoju reprezentaciju do finala u Brazilu 2014, ali je tada Mario Gece čertvrti put u istoriji donio Boginju u Berlin.
Zajedno sa sunarodnicima, gledao je Mesi u suzama slavlje prvog evropskog šampiona na tlu vrele Južne Amerike, pitajući se hoće li biti popravnog i da li će dobiti drugu šansu.
I sada ju je dobio – drugu, ali i sasvim izvjesno posljednju. I zato može Hulijan Alvarez da postigne tri gola u finalu, može Rodrigo de Paul da oduzme svaku loptu koju vidi, može Emilijano Martinez da odbrani šta god hoće, ovo je ipak (posljednja) priča o jednom čovjeku. Ili bogu. A bogovi uvijek traže žrtve i sljedbenike.
I jesu se svi argentinski fudbaleri gotovo religiozno podredili svom (budućem) bogu, jeste im bog milosrdno vratio (sa pet postignutih golova i tri asistencije u Kataru), ali trnovite su staze nebeske, a ogroman i nezahvalan teret koji Mesi i Argentinci nose na leđima, pa je takav bio i njihov put do finala.
U prvom kolu Grupe C Argentina je neočekivano izgubila od Saudijske Arabije (1:2) i sva prava na grešku već na startu su potrošena. Sabrali su se „gaučosi“ na vrijeme i sa po dva gola u mreži Meksika i Poljske uspjeli da izbore plasman u nokaut fazu sa prvog mjesta u grupi.
U osmini finala preskočili su Australiju (2:1) bez većih problema, ali je četvrtfinale protiv Holandije bilo prava isusovska muka, koju su prkosni Argentinci prebrodili nakon dosta nervoze, čarki na terenu i boljeg izvođenja penala.
U polufinalu, Hrvatska se nije pokazala kao dostojan protivnik (3:0), pa su Argentinci šesti put u istoriji ostali među dva najbolja tima na prvenstvu svijeta.
Pored onog u Brazilu, izgubili su finale 1930. od domaćeg Urugvaja, kao i 1990. od Zapadne Njemačke u Italiji. Prvu titulu šampiona svijeta osvojili su kao domaćini 1978, a drugu 1986. u Meksiku, kada su posljednji put imali posla s bogovima.
Još jedan dan u francuskoj kancelariji
Neopterećeni velikim pričama o ljudima i bogovima, već dokazani pred cijelim svetom u Rusiji 2018, Francuzi su u Katar došli rasterećeni, kao branioci trofeja, ponovo jedni od glavnih favorita, ali značajno oslabljeni povredama koje su se gomilale sve do prvog dana Mundijala.
I tako desetkovani, bez Pogbe, Kantea, Benzeme i Kimpembea, utisak je da su se „trikolori“ prošetali do finala kao dobro poznatom i čvrstom stazom, sa koje nema skretanja.
Svaka utakmica koju su Francuzi odigrali u Kataru djelovala je kao samo još jedan dan na poslu dobro uigrane i profesionalno efikasne, ali istovremeno vesele i razdragane ekipe iz iste kancelarije koja zna, ali i voli svoj posao.
Već u prva dva kola Grupe D osigurali su pobjedama nad Australijom (4:1) i Danskom (2:1) prvo mesto, pa su mogli sebi da priušte i bezbolan poraz od Tunisa (0:1).
Rutinski su riješili Poljake u osmini finala (3:1), a četvrtfinale protiv Engleske (2:1) i polufinale sa osokoljenim Marokancima (2:0) bila su dva ozbiljna izazova, riješena bez mnogo nervoze i drame, u 90 minuta fudbala.
U obe utakmice bilo je perioda kada su Francuzi potisnuti u defanzivu, kada je djelovalo da se grčevito brane i da je pitanje trenutka kada će primiti gol, ali su mirni i staloženi, sa stavom tima koji je ubijeđen u uspjeh, zadavali protivnicima konačan udarac u pravo vrijeme.
Kao i Mesi, Kilijan Mbape je postigao već pet golova u Kataru, a Olivije Žiru jedan manje. Lideri su francuski fudbaleri i među najboljim asistentima turnira, pošto je Grizman do sada asistirao tri puta, a Dembele, Teo Ernandez i Mbape po dva.
I Francuzi danas igraju za svoju treću titulu prvaka svijeta. Do druge i za sada posljednje „boginje“ došli su na prethodnom Mundijalu u Rusiji, gdje su u finalu bili bolji od Hrvatske 4:2, dok su prvu osvojili 1998. godine, kada su kao domaćini turnira u finalu savladali Brazil 3:0.
Pored trofeja iz 1998. i 2018, „trikolori“ imaju dva treća mjesta (Švedska 1958. i Meksiko 1986) i srebro iz Njemačke 2006, gdje su Italijani slavili u finalu tek nakon izvođenja penala, a Zinedin Zidan pokazao da se glavom ne udara samo lopta.
Moraće Francuzi i danas u Kataru da zavrnu rukave i udare svim raspoloživim sredstvima, da ne bi ostali samo zasljepljeni posmatrači vozdizanja jednog fudbalskog boga i njegovih prgavih i beskompromisnih, ali vjernih sljedbenika.
Finale Svetskog prvenstva u Kataru između Argentine i Francuske počinje u 16.00 časova na stadionu „Lusail“, a glavni arbitar susreta biće Poljak Šimon Marčinjak.
(RTS)
