Vjekoslava Maksa Luburića, zloglasnog ustaškog ratnog zločinca, ubio je njegov bliski saradnik i kum Ilija Stanić, pod direktnim nalogom jugoslovenske tajne policije (UDBA), u Španiji 1969. godine.
Ilija Stanić, sarajevski kriminalac i saradnik UDBA kao sin ustaše i zbog toga pod stalnim nadzorom jugoslovenske tajne policije, bio je idealan kandidat za udbaškog egzekutora.
Čovjek koji je dio svoje mladosti proveo u Konjicu kod brata Luke i u Zrenjaninu, kod tetke, gdje je učio keramičarski zanat. Gdje god bi se pojavljivao, Ilija Stanić bi krao i radio sebi i rođacima nevolje.
Poslije jedne racije u Sarajevu pobjegao je iz SFRJ u Austriju. Odatle bježi u Francusku, gdje je uhapšen zbog krađe. Jugoslovenski konzul Mile Nešić ga je tada spasio zatvora. Brbljiv i slatkorječiv, Ilija Stanić se tada ovom konzulu i obavještajcu SID-a prvi put ponudio da izda svog kuma Vjekoslava Maksa Luburića.
Čak je Nešiću nudio i pisane dokumente o Luburiću i ustašama u Španiji. Jednog dana je donio i Luburićev plan o miniranju Ambasade Jugoslavije u Parizu.
Poslije toga SDB BiH je uhapsila Iliju Stanića, natovarila mu na vrat i krađe, a i terorističke akcije protiv domovine. Da bi se zaštitila od Stanićeve izdaje, SDB BiH ga je zaplašila da će mu braća i majka otići u zatvor, i tako ga uvjerila da krene na svog kuma Maksa Luburića.
Otac Luburićevog ubice, Vinko Stanić, porijeklom iz Hercegovine, bio je u II svjetskom ratu član Maksove čete. Kada se 1942. u okolini Konjica, Vinku Staniću rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime Ilija. Vinko Stanić je poginuo 1949. godine, nakon ustaške izdaje fra Bekavca, koji je pred bijeg u SAD, prijavio križare pripadnicima Udbe BiH.
Tu izdaju i stradanje svog oca, Ilija Stanić nikada nije zaboravio hrvatskim, emigrantima i odbeglim ustašama.
Tako barem ide priča od njega prema javnosti. Na nagovor SDB SSUP-a, Ilija Stanić, koji je dobio kodirano ime „Mungos“, prebjegao je u Italiju, a preko Francuske u Španiju i uspio 1966. godine da se zaposli kod kuma Maksa Luburića kao kuvar i vozač, sa zadatkom i ličnom namjerom da „generala Drinjanina“ u pogodnom trenutku ubije i tako osveti svog oca Vinka Stanića.
Pune dvije godine Ilija Stanić je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburića u mjestu Karkahente kod Valensije, a onda se iznenada uplašio i 1968. godine iz Španije pobjegao u Njemačku. Njegovi poznanici tvrde da se Stanić zbližio sa Luburićevom kćerkom, što je naljutilo generala Drinjanina, pa ga je istjerao iz svog doma.
Kada se, međutim, vratio u Sarajevo neobavljena posla, načelnik SDB Fehim Halilović ga je poslao natrag u Španiju. Plaćeni ubica je odvezen jugoslovenskim kolima u Italiju, do francuske granice, gdje je pušten da ide na zadatak, ali mu je šofer iz SDB SFRJ prije toga uzeo crveni pasoš.
U dosijeima bh. i hrvatske tajne policije Ilija Stanić je bio registrovan i kao Stanko Ilić, odnosno „Mungos“, dok je Maks Luburić bio samo „M“. Čitava akcija likvidacije ratnog zločinca Vjekoslava Luburića vođena je pod šifrom „Kobra“.
Otac Luburićevog ubice, Vinko Stanić, porijeklom iz Hercegovine, bio je u Drugom svjetskom ratu član Maksove čete.
Kada se 1942. godine u okolini Konjica Vinku Staniću rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime Ilija. Vinko Stanić je poginuo 1949. godine, nakon ustaške izdaje fra Bekavca, koji je pred bijeg u SAD prijavio križare pripadnicima Udbe BiH.
Tu izdaju i stradanje svog oca Ilija Stanić nikada nije zaboravio hrvatskim emigrantima i odbjeglim ustašama. Tako barem ide priča od njega prema javnosti. Na nagovor SDB i SSUP-a, Ilija Stanić, koji je dobio kodirano ime „Mungos“, prebegao je u Italiju, a preko Francuske u Španiju i uspio 1966. godine da se zaposli kod kuma Maksa Luburića kao kuvar i vozač, sa zadatkom i ličnom namjerom da „generala Drinjanina“ u pogodnom trenutku ubije i tako osveti svog oca Vinka Stanića.
Pune dvije godine Ilija Stanić je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburića u mjestu Karkahente kod Valensije, a onda se iznenada uplašio i 1968. godine iz Španije pobjegao u Njemačku. Njegovi poznanici tvrde da se Stanić zbližio sa Luburićevom kćerkom, što je naljutilo generala Drinjanina, pa ga je isterao iz svog doma.
Kada se, međutim, vratio u Sarajevo neobavljena posla, načelnik SDB Fehim Halilović ga je poslao nazad u Španiju. Plaćeni ubica je odvezen jugoslovenskim kolima u Italiju, do francuske granice, gdje je pušten da ide na zadatak, ali mu je šofer iz SDB SFRJ prije toga uzeo crveni pasoš.
U dosijeima bosanske i hrvatske tajne policije Ilija Stanić je bio registrovan i kao Stanko Ilić, odnosno „Mungos“, dok je Maks Luburić bio označen samo kao „M“. Čitava akcija likvidacije ratnog zločinca Vjekoslava Luburića vođena je pod šifrom „Kobra“.
Ilija Stanić, udbaški ubica, ispričao je svoju priču:
„Bila je zima 1969. godine, kada sam se preko Italije ilegalno ubacio u Francusku. Došao sam vozom do Nice, tu prenoćio, a onda vozom do Pariza. Svratio sam kod Miljenka Dabe Peranića, sa kojim sam prošle godine boravio kod Maksa Luburića. Dabo me je odmah pitao: ‘Gdje si ti nestao?’
Objasnio sam mu da sam ilegalno išao za Njemačku, pa me je policija uhvatila u krađi i protjerala za Jugu. On je povjerovao, ali mi je rekao da mi general ne vjeruje i da je ljut na mene. Od Dabe sam uzeo moju špansku ličnu kartu i otputovao vozom za Barselonu, a ne direktno za Valensiju, da bih provjerio da li me neko prati. U Barseloni uzmem kartu za Valensiju.
Prvi razred. Legnem i probudim se u Valensiji. Pravo sa stanice otišao sam kod mog prijatelja Željka Bebeka. Četiri-pet dana izbjegavao sam da odem do Maksa, koji je već čuo da sam došao. Jedno jutro stavi me Željko u auto i odveze do generala u Karkahente. Dočekao me je usiljenim riječima: ‘Gdje si kume moj!’
Kako su dani prolazili, tako se Maksovo povjerenje u mene vraćalo. Željko i ja bili smo već tri mjeseca u njegovoj kući. Dao nam je sobu u prizemlju, jer je onu na spratu pretvorio u magacin knjiga. U februaru 1969. godine Maksova kuća je bila puna ljudi.
Tu mu žena, sin, ja, Željko, a pojavio se i pukovnik Štef Crnički, koji je došao iz Klivilenda. U to su stigle vijesti da je Udba ubila Mila Rukavinu, Tolja i Maričića, a meni Maks u povjerenju kaže: ‘Čuvaj se kume, vidiš što Udba radi! Otvori i oči i uši!’ – ‘Vidim, vidim moj generale! Majku im komunističku. Paziću se ne brinite! I ne bojte se vi, paziću i vas!’
General je tih dana lično bio jako nervozan.
Posvađao se sa ženom, pa ga je ona napustila. Kažem ja sebi: Odlično! Posvađao se on i sa Željkom Bebekom, a na Branka Mariča, koji je pristigao iz Frankfurta, potegnuo je i pištolj. Vidim i ja da mu Branko dosađuje, pa viknem na njega: ‘Što ćeš ti, ostavi mi generala na miru!?’
Čekao sam svoj trenutak. Išao sam na sigurno. Znao sam da niko ne može biti tako prisan sa Maksom, niti mu iko može prići tako blizu kao ja. Kuvao sam mu, sređivao kuću, vozio ga napolje, primao i pazio na goste. Zato sam čekao. Bolje je ići na sigurno, polako, nego naglo. I sačekao sam. Odredio sam da to bude krajem februara. Međutim, opet su nam došli Dabo Peranić, pa neki Dragutin Jezina iz Liona i Ante Nožina iz Frankfurta. Sedimo mi tako i pričamo. A ja pitam Maksa Luburića: ‘Generale, kada ćemo u Hrvatsku?’ ‘Kume, sigurno, za tri godine’, kaže on, a ja mislim: ‘Nećeš nikad, moj kume!'“
Maks Luburić je u to vrijeme pokušavao da dođe u kontakt sa Rusima. Pisao je pisma u Moskvu i tražio da ga Rusi puste u Mađarsku. Dobijao je od KGB-a neka kodirana pisma. General je tada imao običaj da kaže:
“Bolje Hrvatska sa ruskim bazama, nego sa jugoslovenskom vojskom”!
Maks je šurovao sa starim i sa mladim ustašama. Prvi su mu bili potrebni zbog novca, a drugi zbog akcije, drskosti i bezobzirnosti. Uspeo je u Švedskoj da stvori jak odbor borbenih ustaša. Bio je dobar i sa jednima i sa drugima. Svi su se u hrvatskoj emigraciji te 1969. godine probudili. Zagreb im je dao znak da opet dolazi 1941. godina, a Maks Luburić je sanjao da bude novi Pavelić.
Dana šesnaestog aprila 1969. godine, u Valensiji mi je poštar donio jedno pismo na ime Stanko Ilić. Udba mi piše da mi šalje kurira u Španiju specijalno za mene. On mi je doneo prah za Maksa. Dao mi je i dve novčanice od po sto dolara. Poručio mi je da čekam da mi neko dođe iz BiH ili Hrvatske u pomoć. Rekao sam mu da mi niko ne treba. Neću da čekam. Znao sam ja svoj trenutak. U kalendaru sam već zaokružio dvadeseti april
Rekao sam kuriru da više neću da se javljam. Svi su gosti iz Maksove kuće otišli, ja sam bio spreman. Doneo sam u sobu čekić i štanglu. Pripremio sam dokumente za izlazak iz Španije. Ja sam kod Maksa bio prijavljen kao lektor u listu „Drina“, a u španskoj ličnoj karti mi je pisalo da sam profesor hrvatske književnosti.
U Udbi, međutim, niko mi nije vjerovao da ću srediti Maksa.
Razmišljao sam, ako to učinim u subotu, neću imati dovoljno vremena da pobegnem. Nedelja je bila bolja. Mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan, pa me niko neće odmah tražiti. Dvadeseti april, dan posle mog rođendana. Cele noći, u subotu na nedelju nisam mogao da zaspim. Ležim u krevetu i gledam na sat. Znojim se.
Zvono na crkvi zvoni svakih petnaest minuta. Dva, tri, četiri, pet. Ustao sam, nisam više mogao da ležim. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dolje, pokucam. Maks mi otvori: „Dobro jutro generale, kako ste spavali?“ — „Dobro, dobro“ kaže on.
Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonči Luburić doneo novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuvam kafu. Kafa gotova za tri minute. Prah koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u kesici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šolju. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam doneo iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kafu.
Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kafu. Ja držim čekić u pantalonama. Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šolju u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Hteo sam da odem u sobu po štanglu. J*bem ti prašak! Štangla je najbolji lek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove: „Ilija, meni je zlo!“
Vidim pocrnio kao zemlja.
Diže se i povraća.
Povedem ga u kuhinju na česmu.
On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu.
U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: „Tup!“ Maks pade kao sveća.
Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zvijer.
Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: „Majku ti j*bem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš šta te čeka!“
Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da provjerim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štanglu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman.
Fino sam ga spakovao da ga brzo ne nađu. Da španska policija pomisli da je otet. Čekić i štanglu bacim u magacin. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valensiju: „Koliko košta do grada?“ pitam. „Tristo pedeset peseta,“ kaže taksista. „Evo ti pet stotina, ja častim!“ U osam sati i pet minuta naveče sa željezničke stanice poslao sam telegram „bratu“ u Konjic: „M. nikad više!“
Ko je bio Vjekoslav Maks Luburić?
Rođen je 6. marta 1914. godine u selu Humac, u današnjoj Bosni i Hercegovini, od oca Ljubomira i majke Marije. Luburići su deo plemena Drobnjaci, od kojih je jedan deo prelaskom u zapadnu Hercegovinu primio rimokatoličku veru, a kasnije je i pohrvaćen. O tome je pisao Andrija Luburić, srpski istoričar i etnolog, a smatra se da je Luburić bio svestan svog srpskog porekla.
Vjekoslav se po završetku osnovne škole preselio u Mostar gde je upisao srednju školu, a tamo se sprijateljio sa šovinistima. Ustašama se pridružio 1931. godine kada je imao samo 17 godina. Iste godine pobegao je u Mađarsku da ne bi bio uhapšen zbog pronevere i tamo boravio u ustaškom kampu za obuku Janka-Pusta, gde je položio zakletvu lojalnosti vođi ustaša Anti Paveliću. Nadimak Maks dobio je upravo u ovom kampu, od svog prijatelja Jura Francetića, pukovnika partijske vojske ustaškog pokreta.
Prvi masovni zločini pod komandom Maksa Luburića u NDH nakon invazije Njemačke na Jugoslaviju
Luburić je u aprilu 1941. godine došao u Zagreb. Pavelić ga je imenovao za pukovnika partijske vojske, pa Maks odmah počinje sa delovanjem i prva srpska sela Gudovac, Veljun i Glina napada već u aprilu 1941. godine, kada vrši masovne pokolje. U Gudovcu su jedinice pod njegovom komandom 28. aprila pobile 195 Srba, u Veljunu od 6. do 8. maja ubijeno je 520 Srba u čijim ubistvima su učestvovali i katolički sveštenici, dok je u Glini 13. maja stradalo 437 Srba.
Maks Luburić je brzo napredovao u NDH. On je osnivač koncentracionih logora širom zemlje, a potom i zapovednik. Projektovao je sistem koncentracionih logora Jasenovac još dok je bio u egzilu u Mađarskoj, a njegova polusestra Nada Tambić bila je zadužena za ženski logor Nova Gradiška.
Ante Pavelić je Luburiću poverio vrhovni nadzor nad sistemom logora Jasenovac. On je logor obilazio nekoliko puta mesečno, a zbog njegove surovosti zatvorenici su ga se posebno plašili. Krajem septembra 1941, vlada NDH poslala je Luburića u Treći rajh da prouči nemačke metode stvaranja i održavanja koncentracionih logora. Luburićev obilazak logora trajao je deset dana.
Sistem logora Jasenovac bio je smešten u naselju sa velikim brojem Srba. Čuvalo ga je 1.500 ustaša, a činilo ga je pet logora: Krapje, Bročice, Ciglana, Kožarnica i Stara Gradiška, koja je posebno bila izgrađena za žene i decu. Nemački posmatrači su Luburića okarakterisali kao „velikog sadistu“. Insistirao je da prilikom svake posete logoru lično ubije najmanje jednog zatvorenika.
U jednom slučaju, namerno je poslao stotine zatvorenika zaraženih tifusom iz Stare Gradiške u logor Đakovo kako bi ubrzao širenje bolesti među zatvorenicima. „Luburić je stvorio takvu atmosferu da se svaki ustaša zapravo osećao pozvanim da ubije zatvorenika, verujući da će to biti čin patriotizma“, izjavio je Ljubomir Miloš, Luburićev rođak i ustaški oficir u Jasenovcu.
„Jednom zgodom kod sabiranja sitne đece došao Maks Luburić. Htio je ući u jednu nastambu. Ulaz mu prečilo nejako umiruće dijete. Luburić ga zahvatio na čizmu i nogom bacio daleko do zida, na kom se uz krv razabirao i sam mozak đeteta…“, pisao je Đorđe Miliša u svojoj knjizi „U mučilištu-paklu Jasenovac“.
Životni uslovi u logoru bili su užasni, međutim prilikom poseta Crvenog krsta uslovi bi se donekle poboljšali. Zdraviji zatvorenici, kojima su obezbeđeni novi kreveti i posteljina, smeli su da razgovaraju sa delegacijom, dok su bolesni i iscrpljeni ubijani. Nakon odlaska delegacije, uslovi u logoru vraćali bi se u prethodno stanje. Jasenovački sistem logora bio je mjesto na kome su se našli najbestijalnije masovne ubice, ostrašćene ustaše i psihopate. Luburić je uspostavio sistem sastavljen od najvećih krvoloka – ubica i koljača. Krvoloci su, ujedno, sačinjavali upravu samog pakla, kako su ubice i žrtve zvale Jasenovac.
Prema podacima koji govore o mestima iz kojih su poticali ustaški zločinci, najbrojnije je bila zastupljena zapadna Hercegovina, zatim Dalmacija, Bosna, Lika, dok je najmanje ubica bilo iz Slavonije i „uže Hrvatske“. Zanimljivo je to što su baš sa ovih prostora odakle su zločinci najviše dolazili, Srbi masovno pokatoličeni u prethodnim vijekovima.
Nemilosrdno ubijao i djecu i stare
Decembra 1941. ustaške jedinice pod komandom Luburića umarširale su u Prkos Lasinjski, kod Bosanskog Petrovca. Luburić je tada izjavio: „Moramo da ubijemo sve, u Prkosu i u svim njihovim selima, do posljednjeg čovjeka, čak i djeteta. Njihova djeca bi, kad porastu, bila naši neprijatelji i sva kasnija pokoljenja bi upoznali sa tim šta smo mi ovdje radili – zato moramo uništiti sve srpsko stanovništvo, pa i djecu!“. Ustaše su okupile više od 400 srpskih civila, uglavnom žena i djece i starijih. Ubrzo nakon toga, odvedeni su u obližnju šumu i ubijeni.
Luburić je u narednom periodu bio predvodnik i inicijator mnogih masakara nad Srbima. U selu Draksenić njegove jedinice pobile su više od 200 seljaka. Tokom bitke na Kozari, jedne od najkrvavijih u ratu, koja se vodila između nemačkih i hrvatskih snaga s jedne strane i srpskih partizana s druge, od 10. juna do 30. jula 1942, okupatorske snage ubile su oko 20.000 mještana, a deportovano je 68.600 ljudi, među kojima je bilo 23.500 djece. Od toga je pobijeno oko 35.000 ljudi, među kojima 11.000 djece do 14 godina.
Izaslanik Vermahta u Hrvatskoj general Edmund Glez fon Horstenau o rezultatima operacije „Zapadna Bosna“ je rekao: „Očistili smo Kozaru, da tako kažem, do posljednjeg čovjeka, kao i do posljednje žene i djeteta.“
U oktobru 1942. Luburić je u Jasenovcu priredio svečanost i ustašama podijelio zlatne i srebrne medalje koje im je Pavelić namijenio kao nagradu „za zasluge“. Na tom „banketu“ Luburić je održao govor i, prema iskazu jednog svjedoka, rekao doslovno: „I tako smo u ovoj godini u Jasenovcu poklali više ljudi nego Osmanlijsko carstvo za cijelo vrijeme boravka Turaka u Evropi“.
Ustaški danak u krvi
Nakon ovoga, Luburić je osmislio stvaranje godišnjeg „poreza“, kojim bi srpski dječaci bili oduzeti porodicama, uslovljeni da se odreknu svog srpskog nacionalnog identiteta i pretvoreni u ustaše. Krajem 1942. godine „usvojio“ je 450 dječaka koji su raseljeni tokom borbi oko planine Kozara. Odevene u crne ustaške uniforme, Luburić je dječake nazivao svojim „malim janičarima“, aluzija na sistem devširme Osmanskog carstva, koji je desetine hiljada dječaka odveo iz hrišćanskih porodica širom Balkana, asimilovao i pretvorio u članove osmanske vojske.
Dijana Budisavljević je u svom dnevniku zapisala jednu upečatljivu epizodu. Kada je Maks Luburić došao u logor u Staroj Gradiški, bio je toliko ljut na ljude koji su djeci pokušavali da ublaže patnju da im je prijetio da će „nestati“. Istog dana su djeca nakon višednevnog izgladnjivanja izvedena iz logora uz obećanje da će dobiti hranu, nakon čega su im obukli podrugljive ustaške uniforme, naterali ih da salutiraju fašističkim pozdravom dok su ih snimali, da bi ih na kraju opet ostavili bez hrane.
Luburić je prilikom reorganizacije takozvanih oružanih snaga NDH, koja je započela u jesen 1944. godine, dobio čin generala „Hrvatskih oružanih snaga“.
„Kuća terora“
Godine 1945, 16. marta, u Sarajevu, gdje je prethodnih mjesec dana sprovodio pravi teror nad Sarajlijama, sazvao je sastanak preko 1.000 ustaških političkih i vojnih ličnosti i u prisustvu visokih njemačkih zvaničnika izdao je deklaraciju kojom se osuđuje boljševizam, Jaltska konferencija i nova komunistička vlada u Beogradu. Vila u centru Sarajeva, koja je bila Luburićevo sjedište, bila je poznata kao „kuća terora“.
Ustaše su 21. marta otkrile zaveru za atentat na Luburića. Njegov potencijalni atentator bio je mladi komunista po imenu Halid Nazečić, kojeg je izdao jedan od njegovih saučesnika. Četiri ustaše su potom ubijene u napadima partizana u Sarajevu. U noći između 27. i 28. marta ustaše su obesile 55 Sarajlija. Znakovi koji nose frazu: „Živeo poglavnik!“ bili su im postavljeni oko vrata, a njihova tijela su ostavljena da budu primjer drugima. Luburićeva teroristička vladavina u Sarajevu odnijela je 323 života, prema podacima posleratne komisije za ratne zločine. Nekoliko stotina drugih je deportovano u koncentracione logore.
Bijeg iz Jugoslavije „pacovskim kanalima“
Kako su Nijemci gubili na svim frontovima, a kraj rata se nazirao, Luburić je uništavao dokaze svojih zlodjela. Naredio je da se masovne grobnice ekshumiraju, a tijela kremiraju, da se preostali zatvorenici u Jasenovcu pobiju, a dokumentacija uništi.
Nedugo nakon rata, pobjegao je iz Jugoslavije. Boravio je u Španiji, Njemačkoj, Austriji i osnovao terorističku organizaciju „Hrvatski narodni otpor“.
Njegova polusestra Nada je sa suprugom, ustaškim oficirem Dinkom Šakićem, pobjegla u Argentinu. Maks se u Španiji krio pod imenom Visente Perez Garsija. Bio je koordinator terorističkih napada širom Evrope. Oženio se Špankinjom s kojom je dobio četvoro djece.
Smrt Vjekoslava Maksa Luburića
Vjekoslav Maks Luburić ubijen je 20. aprila 1969. godine u Španiji. Njegov ubica bio je kum i bliski saradnik Ilija Stanić, koji je djelovao po nalogu jugoslovenske tajne policije (UDBA). Stanić je, nakon što je proveo dvije godine blizu Luburića, iskoristio trenutak kada je Maks bio najranjiviji i zadao mu smrtonosni udarac čekićem, nakon čega ga je završio štanglom.
Ilija Stanić je kasnije ispričao detalje likvidacije, uključujući i to kako je Maks Luburić bio izuzetno surov i nepopustljiv, ali je u posljednjim trenucima pokazao iznenađujuću snagu i borbenost. Ubistvo je izvršeno sa jasnom namjerom da se stane na put jednom od najokrutnijih ratnih zločinaca Drugog svjetskog rata.
