Akcija Hrvatske vojske i MUP-a Hrvatske pod nazivom “Bljesak” na područje Zapadne Slavonije, koje je bilo pod zaštitom snaga UN izvedena je prije 30 godina, 1. i 2. maja 1995. godine .
Tokom operacije ubijani su srpski civili, napadnute su izbjegličke kolone, a nakon operacije na području tadašnjeg UN sektora Zapad ostaće .2000 do 3.000 Srba, što znači da je područje napustilo gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo.
Predsjednik Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas“ Savo Štrbac izjavio je da je hrvatska vojna zločinačka akcija „Bljesak“ predstavljala završno etničko čišćenje Srba iz Zapadne Slavonije, te da za ove zločine niko nije odgovarao, uprkos prikupljenoj obimnoj dokumentaciji, prenosi Tanjug.
Štrbac, koji je prisustvovao pomenu stradalim Srbima u Bljesku u Crkvi Svetog Marka u Beogradu, napomenuo je da je prvo etničko čišćenje Srba sa tog područja počelo još u jesen 1991. godine kada je između 60.000 i 70.000 Srba očišćeno iz 167 sela i nekoliko manjih gradova.
Za Zapadnu Slavoniju je, kaže Štrbac, interesantno da je to oblast koja je bila pod zaštitom UN koju su Hrvati očistili od Srba, posebno oko Okučana, kao i da se ni posle toliko godina broj srpskih povratnika ne povećava, odnosno da ih je ostalo 1.500, dok je više od 15.000 otišlo.
Ističući činjenicu da za ove zločine niko nije odgovarao, Štrbac je rekao da je Haškom tribunalu u ime Vlade tadašnje Republike Srpske Krajine dostavio prikupljene dokaze, ali da taj slučaj nikada nije pokrenut.
On je naveo da akcija „Bljesak“, odnosno nijedan počinjeni zločin, nisu bili obuhvaćeni haškom optužnicom i presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku.
Štrbac je napomenuo da su i u Hrvatskoj pokušali da vode neke svoje postupke, ali je uvijek ostajalo u pretkrivičnoj fazi.
On je podsjetio da je Hrvatska vratila BiH svu dokumentaciju, koja joj je poslata zahvaljujući policiji Republike Srpske, a koja je vodila istragu protiv 14 komandanata koji su učestvovali u akciji Bljesak.
– Na moje i iznenađenje mnogih drugih, hrvatska Vlada je odlučila da to vrati neraspakovano u Sarajevo, uz obrazloženje – ako mi budemo nešto radili zapravo priznajemo da su naši komandanti i vojska pogrešili i kršili ženevske konvencije, bolje je samo da kažemo da su naši nepogrešivi – rekao je Štrbac.
On je podsetio da su i u Srbiji prikupljani podaci od Veritasa, drugih izvora, porodica ubijenih i ranjenih i izbjeglica, posebno za dva sela koja su najviše stradala – Paklenica i Medari.
– Sve je to dostavljeno, ali je još u pretkričvnoj fazi, a osumnjičena su NN lica -rekao je Štrbac.
Masakr
Prvog dana akcije, oko šest časova u selu Medari, tada opština Nova Gradiška, hrvatski su vojnici, usmrtili su za 30 minuta 22 civila od njih 24 koliko ih se tada zateklo u selu. Zločin su preživjele dvije djevojčice, i to samo zato što ih je prepoznao i zaštitio jedan hrvatski vojnik.
Od 22 ubijene žrtve ovoga zločina, troje je djece (brat i sestra Goran i Gordana Vuković, u dobi od jedanaest i osam godina te njihova sestrična, Dragana Vuković, u dobi od sedam godina) i 12 žena.
Ubijeno je sedam članova porodice Vuković, a najstarija žrtva imala je 88. godina.
Zvjezdana Vukajlović (tada Dićko), koja je preživjela masakr, ispričala je prije nekoliko godina da su se tog jutra probudili jako rano, prije šest časova.
-Mama je otišla na posao u Okučane, gdje je za UNHCR radila kao patronažna sestra, a tata u dvorište po drva. Seka i ja smo ga čekale u kuhinji gdje je trebao naložiti vatru i napraviti nam doručak. Odjednom smo začule komešanje, približile se prozoru i vidjele da našoj kući prilaze vojnici. Tati je jedan od njih rekao: „Željko, predaj se.“ Dobio je metak u čelo i pao na prag kuhinje – tako je za portal Novosti pričala prije tri godine 32-godišnja Zvjezdana Vukajlović, čiji je otac Željko Dićko ubijen u Medarima.
– Očito je to napravio netko tko ga je poznavao. Jer kako bi mu drugačije znao ime. Iako sam tada imala šest godina, odmah mi je bilo jasno što se dešava. Instinktivno sam seki stavila ruku na usta da je ne čuju kako vrišti. Nisu nas primijetili pa su otišli dalje. A onda su uslijedili užasni krici naših prvih komšija. Bila sam dijete, šta sam mogla napraviti… – dodaje Zvjezdana.
Dvadesetosmogodišnji Željko Dićko, čija se kuća nalazila svega 20-ak metara od baze mirovnih snaga UN-a, prva je od ukupno 22 žrtve. Među ubijenima hladnim i vatrenim oružjem je i Željkova majka Ruža Dićko (52). Od svih koji su toga dana bili u Medarima, preživjele su jedno Zvjezdana i njezina dvije godine mlađa sestra Slađana koje danas žive u Njemačkoj. Uz pomoć još jednog, spasio ih je hrvatski vojnik kojem do danas ne znaju ime.
– Nakon nekoliko sati išli su od kuće do kuće kako bi, valjda, provjerili je li itko ostao živ. Čule smo da se netko približava, pa smo se sakrile u ormar. „Molim vas, nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa krive“, preklinjala sam vojnika koji nas je pronašao. „Ne brinite, došao sam da vas spasim – odgovorio je i potom me uzeo u naručje, a drugi seku. Tako su nas nosili do obližnje kuće u kojoj je bio Crveni krst – govorila je Zvjezdana Vukajlović, koja je o svemu, još kao maloljetnica, svjedočila pred Županijskim državnim tužilaštvom u Osijeku.
Iako informacije Ministarstva obrane, objavljene na njegovim službenim stranicama, pokazuju koje su tačno jedinice HV-a bile na glavnim pravcima napada na tom području – a riječ je o „81. gardijskoj bojni, Petoj gardijskoj brigadi, te dijelovima Prve, Druge i Treće gardijske brigade“ – počinioci zločina do danas nisu procesuirani.
Jedini postupci, koji se vezano uz ovaj zločin trenutno vode pred hrvatskim pravosuđem, oni koje su pokrenule porodice žrtava.
U tom kontekstu najpoznatiji je slučaj sestara Radmile i Mirjane Vuković, kojima su u Medarima ubijeni otac Milutin (50), majka Cvijeta (45) i mlađa sestra, sedmogodišnja Dragana. Tragičnu sudbinu svoje obitelji Radmila i Mirjana izbjegle su samo zato što su tog dana bile kod rodbine u BiH. Nakon dugogodišnje pravne borbe tokom koje su bezuspješno pokušale ostvariti pravo na nadoknadu štete za smrt članova najuže obitelji, sestre Vuković su uz pravnu pomoć Srpskog narodnog vijeća, podigle ustavnu tužbu. U njoj se Radmila i Mirjana, koje danas žive u BiH, pozivaju na neučinkovitu istragu zločina, zbog koje im je, kako se navodi u tužbi, povrijeđeno pravo na život.
Voditeljka Odjela za kulturu Srpskog narodnog vijeća Aneta Vladimirov podsjetila je lani da su potomci porodice Vuković pokušali da dođu do pravde pred pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, ali da je njihov zahtjev 2009. odbijen kao neosnovan.
– Ubistvo njihovih bližnjih, sestara Vuković, tretiralo se kao ratna šteta, a ne kao ratni zločin. Kao da se radilo o porodičnom albumu fotografija, a ne o živim ljudima, o sedmoro članova porodice Vuković. I ne samo da je bio neosnovan, nego su sestre Vuković izgubile kuću koja je ovršena zahvaljujući tome jer nisu mogle podnijeti sudske troškove za tu „neosnovanu tužbu“. Mislimo da je ovaj podatak vjerovatno najglasniji od svih koje danas s vama možemo podijeliti – rekla je Vladimirov.
Dodala je da sjećanje na stradale civile “nije samo čuvanje dostojanstva njihovih života i srpskog naroda koji je u Republici Hrvatskoj bio autohtoni narod, a kojeg ovdje više danas gotovo da nema”.
– Radi se o tome da sjećanjem na žrtve zapravo čuvamo vlastito dostojanstvo i na strašnome mjestu postojimo, kakvo god da je ono – poručila je, pročitavši imena svih koji su toga dana ubijeni u selu Medari.
Nikakva prava nije uspjela ostvariti ni obitelj pokojnog Željka Dićka. Karmela Dićko, Zvjezdanina majka, koja živi bez ikakvih primanja, u nekoliko je navrata tražila pomoć lokalnih institucija, pozivajući se na prava koja imaju civilne žrtve rata.
– Rečeno mi je da nemam to pravo, uz poruku da se moj suprug borio protiv hrvatske države. Da se uistinu borio, onda ne bi poginuo u svojoj kući – pričala je prije par godina Karmela Dićko.
– Ostale su nam ružne uspomene na taj nesretni dan. Sve nas podsjeća na tu nesreću – dodaje Karmela Dićko.
Žrtve
Ljeposava Burujević, rođena 1925.
Mile Burujević, rođen oko 1935.
Rade Čanak, rođen 1907.
Draga Čanak, rođena 1919.
Ruža Dićko, rođena 1943.
Željko Dićko, rođean 1967.
Draga Đumić, rođena 1919.
Jovan Grmuša, rođen 1933.
Jela Mrkonjić, rođena oko 1945.
Anka Niniković, rođena 1919.
Nikola Popović, rođen 1927.
Nada Popović, rođena 1930.
Dragan Romanić, rođen oko 1935.
Zorka Tomić, rođen 1927.
Kata Vlaisavljević, rođena 1930.
Anđelija Vuković, rođena 1959.
Ranko Vuković, rođen 1955.
Goran Vuković, rođen 1984.
Gordana Vuković, rođena 1987.
Milutin Vuković, rođen 1945.
Cvijeta Vuković, rođena 1950.
Dragana Vuković, rođena 1988.
Vučić: Naša obaveza da tugujemo
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ukazao je da je danas 30 godina od kako su hrvatska vojska i policija izvele zločinačku akciju Bljesak, u kojoj je, kako je naveo, ubijeno najmanje 270 srpskih civila i protjerano oko 15.000 Srba iz zapadne Slavonije.
Vučić je napomenuo da su se u toj akciji neki od hrvatskih vojnika iživljavali iz vazduhoplova nad srpskim civilima, koji su pokušavali preko mosta u Gradiški da prebjegnu u Republiku Srpsku.
– Naravno, u Hrvatskoj su to slavili, slave i danas. Ako neki imaju pravo da se hvale svojim zločinima, mi imamo obavezu da tugujemo za našim ljudima koji su stradali. U svakom slučaju, to je važan deo naše kulture sećanja i sa tim će Srbija, verujem, nastaviti – rekao je Vučić novinarima na Floridi.
autor: glassrpske.com
