Patrijarh Porfirije: Molimo se za mir, za djecu i sve ljude u našem narodu

Poslanicu patrijarha Porfirija prenosimo u cjelosti:

MIR BOŽJI – HRISTOS SЕ RODI!

Danas se rađa Sin Božji Jedinorodni,

Sjajnost slave Njegove, Obličje bića Njegova

i vječnosti Njegove, Očev izraz i Riječ,

Onaj kroz Koga je i vijekove stvorio,

kroz Koga je postalo sve, vidljivo i nevidljivo

(sveti Jovan Damaskin).

Prošlo je, evo, više od dvije hiljade godina otkada je u Vitlejemu, judejskoj varošici nadomak Jerusalima, neki neimenovani provincijski činovnik Rimskoga Carstva zapisao dva imena, Josif i Marija, a vjerovatno je nekog od sljedećih dana, u toku popisa stanovništva, dopisao još jedno ime, ime Isus, kako je nazvano novorođeno čudesno Dijete. Zapisao ih je sa jednakom ravnodušnošću sa kojom je zapisivao i sva ostala imena prilikom popisa, i ne sluteći da zapisuje jedinstvenu, neponovljivu Ličnost, Dijete Koje će zauvijek podijeliti istoriju na istoriju do Njegovog Rođenja i na istoriju po Njegovom Rođenju, a čovječanstvo na one koji su bezuslovno za Njega, na one koji su protiv Njega i na „treći rod”, one „mlake” koji su čas za Njega čas protiv Njega, ali uvijek sa „zadrškom” i „odstupnicom”. Pomenuti popisivač nije ni sanjao da novorođeno Dijete, odnosno Njegovo neobično ime Isus (Spasitelj), predstavlja najveći Dar neba zemlji: Njega i Njegovo ime blagovijestio je sveti Arhangel Gavrilo Presvetoj i Prečistoj Djevi Mariji, potonjoj Majci Njegovoj, a time i Majci svih nas. Ta Ličnost i to Ime Zalog je pomirenja Boga i Čovjeka poslije čovjekovog otpadništva od Boga kroz grijeh, Zalog oslobođenja roda ljudskog od grijeha, smrti i đavola.

Koliko bi se on tek začudio da mu je iko kazao da su o Božanskom Detetu, Rođenom u pećini, u ubogom skloništu pastirâ, i položenom ne u kolevku već u obične jasle za stoku, znali i govorili drevni proroci vijekovima prije nastanka Rimskoga Carstva? A kako bi se tek prezrivo nasmijao da je iko stao da ga uvjerava da će Rimska Imperija propasti i nestati, a da će nepojmljivo – za njega i fantazmagorično – Nebesko Carstvo, na čelu sa tim naizgled beznačajnim Djetetom, biti nepobjedivo i vječno? Da, činovnik je zapisao ime tek rođenog Djeteta, ako Ga je uopšte zapisao, vjerovatno i ne vidjevši Ga.

O tom Djetetu, međutim, prorokovali su, eksplicitno ili implicitno, sveti proroci Isaija i Mihej, kao i drugi starozavjetni čuvari i učitelji vjere u Jednoga, Jedinog i Istinitog, Boga i Gospoda svijeta i čovjeka.

Sredinom 2. vijeka po Hristu živio je filosof po imenu Justin, čovjek koji je čitav svoj život posvetio traganju za Istinom, ne za jednom od „istina” već za punom, konačnom, apsolutnom Istinom. Izučivši nauku i filosofiju svoga vremena – otud mu i naziv sveti Justin Filosof – i ne pronašavši u njoj Istinu, priklonio se hrišćanskoj vjeri, potvrdivši svoju privrženost njoj mučeničkom smrću za nju, zbog čega je nazvan, takođe, sveti Justin Mučenik. Nameće se pitanje: šta je to što ga je privelo vjeri koja je u njegovo vrijeme bila surovo gonjena? To je Svjetlost znanja, odgovara on.

To je uzvišena i nadumna mudrost hrišćanskog učenja, tačnije Otkrivenja Božjeg u Hristu, Koji i jeste ipostasna, ličnosna Premudrost Božja, Darodavac prevashodnog bogopoznanja (sr. Filiplj. 3, 8).  Na samom početku svetog Jevanđelja po Jovanu (1, 1) On se naziva Logos, tojest Reč Božja, Smisao, Razlog i Svrha svega što postoji i živi. On Sâm postoji i živi od iskoni, predvečno, „u Boga” (Jov. 1, 1 – 2). Kao vječan i sabespočetan Bogu Ocu i Duhu Svetom, On je i Tvorac svega (vidi Jov. 1, 3; sr. Kol. 1, 15 – 17 i Jevr. 1, 2 – 3), ali i Izvor istinskog života i neugasive duhovne svjetlosti: „U njemu bješe život i život bješe svjetlost ljudima” (Jov. 1, 4). Ovu istinu snažno ističe svijeta Crkva već u prvom stihu božićnoga tropara, tojest svečane pjesme na Praznik Njegovog Rođenja: „Roždestvo Tvoje, Hriste Bože naš, zasja svijetu svjetlošću bogopoznanja…”. Završnim pak stihom tropara crkveni pjesnik naglašava da se na Božić predvečni Bog, nas radi, rodio kao Dijete. Zamislimo samo: predvečni Bog i naizgled bespomoćno novorođenče, a jedna te ista Ličnost! U kondaku, drugoj himni Praznika, ovu nadumnu Tajnu naše svete vjere razrađuje veliki vizantijski himnograf, sveti Roman Slatkopojac:

„Djeva danas Nadsuštoga rađa

i Zemlja pećinu Nepristupnome prinosi;

anđeli, zajedno s pastirima, slavoslove,

a mudraci, zajedno sa zvijezdom, putuju,

jer se nas radi rodilo Dijete, prevečni Bog.”

Bog – Dijete! Hristos se rodi! Kakvo čudo, kakva tajna, kakva blagovijest, kakva radost, majka svih naših radosti! Ali ne zaboravimo: u svakome od nas, do kraja ovozemaljskog života, živi dijete. Otkrivenje Božje, darovano nam u Hristu Duhom Svetim, upućeno je upravo djetetu u nama. Dijete sluša, čuje i, štaviše, duhovnom intuicijom razumije ono što mi, takozvani ili samozvani odrasli ljudi, niti čujemo niti razabiramo. Dijete u nama zahvalno odgovara Bogu za radost Božića, radost za koju opterećeni, posustali, cinični (čitaj: ogrehovljeni) svijet „odraslih” više nije sposoban. Čast izuzecima, naravno!

Vjerovatno se još jedino djeca ne čude tome što je Bog došao na svijet ili sišao u svijet u liku Djeteta, Bogodjeteta, Čiji Lik do danas i dovijeka svijetli sa svetih ikona, otkrivajući nam ono što je najtananije i najradosnije u hrišćanstvu – tajnu „vječnog djetinjstva Božjeg”. „Budite kao djeca!”, poručuje nam Gospod naš (Mat. 18, 3). Ako Ga poslušamo, shvatićemo sveradosnu blagovijest Božića, tojest tajnu Njegovog Rođenja.

Dijete je bez roditeljske ljubavi, brige i zaštite bespomoćno, ali je i biće zajednice po preimućstvu jer ne može da živi sâmo, bez drugih, bez porodice, bez ljubavi. Bogomladenac Isus je po Svojoj ljudskoj prirodi takođe bio bespomoćan, uz to odmah po Rođenju ugrožen mržnjom i smrtnom prijetnjom od strane oblasnog tiranina Iroda, opijenog svojom moći i vlašću, ali apsolutno nesvjesnog da to novorođenče, u kojem vidi svog budućeg konkurenta u nadmetanju za vlast, on ne može ubiti. Jer, Ono i nije „car judejski” nego Car nebeski, Bogočovjek Koji nije došao u svijet da gospodari nego da bude „svima sluga” i da Sebe žrtvuje „za život i spasenje svijeta”.

On ne želi da Ga se bojimo. Ulazi u srca naša i osvaja ih, ali ne strahom, ne dokazima Svoje božanske moći, već isključivo ljubavlju. Ne vidi u nama robove i sluge nego Svoju „malu braću”. Njega, Bogomladenca, Bogodijete, možemo istinski voljeti samo kada smo dušom i srcem djeca. Srećom, „odrastao čovjek je sposoban da se vrati djetinjstvu”; štaviše, on „postaje odrastao onda kada zavoli djetinjstvo” i „kada čezne za djetinjstvom”, za njegovom slobodom, iskrenošću i radošću (Aleksandar Šmeman).

A šta vidimo danas, u svijetu i kod nas? Da li djetinjstvo i djecu vole ljudi, odrasli, ali otpali od Boga, kada bez griže savjesti ubijaju desetine hiljada djece? Nije važno čija su to djeca, palestinska, arapska ili jevrejska, ruska ili ukrajinska, ili neka druga, među njima i srpska djeca; samim tim što su djeca, ona pripadaju Gospodu, Životodavcu i Promislitelju, ali i svima nama, vaseljenskoj porodici zvanoj čovječanstvo. Ko je imao pravo da, na pitanje o nekih pola miliona djece koju je NATO-vojska pobila u Iraku, odgovori da se to, uprkos surovosti, isplatilo? Ko je dao pravo Hamasu da jevrejsku djecu otima i drži kao taoce, a ko izraelskoj vojsci da za nepuna dva mjeseca pobije nekih osam hiljada nevine palestinske djece, skoro polovinu od svih ubijenih? Ko je imao pravo da osudi na smrt dvanaest srpskih beba, prije više od četvrt vijeka u Banjaluci, sve u ime mirotvornih sankcija? Ko je imao pravo da ubije djevojčicu Aleksandru Zec i cijelu njenu porodicu u Zagrebu, malu Milicu Rakić u Batajnici, srpsku djecu u Goraždevcu kod Peći? Ako nastavimo da nabrajamo žrtve dječje Golgote, od Dahaua i Aušvica, Jastrebarskog i Jasenovca, do današnjih stratišta širom svijeta, ova božićna poruka, draga djeco naša duhovna, pretvoriće se u beskrajnu tužbalicu. Treba dodati i zlokobnu činjenicu da su odrasli uspjeli da stvore društvo u kojem je sve više i djece nasilnika, djece zločinaca. Primjerâ je mnogo, – u Americi, u Еvropi i drugdje, – ali, nažalost, i usred Beograda: škola „Vladislav Ribnikar” dovoljno o tome govori.

Sve vas, braćo i sestre, pozivamo na usrdnu pokajničku i očišćujuću molitvu za djecu i za sve ljude u našem narodu, ovdje i u rasejanju, osobito za napaćeni, ali uspravni, vjerni i hrabri srpski narod na Kosovu i u Metohiji, kao i za sve ljude i narode na zemlji.

U turobnoj stvarnosti današnjice naš jedini odgovor, dostojan naše pravoslavne hrišćanske vjere, jeste božićno slavoslovlje. Zato: „Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja!” (Luk. 2, 14; sr. 19, 38). Danas proslavljamo divni Dan Hristovog Rođenja i ovim riječima božićne pjesme:

„Bestjelesni se ovaploćuje,

Nevidljivi biva viđen,

Nedodirljivi postaje opipljiv,

Vanvremeni dobija početak u vremenu,

Sin Božji – Sin Čovječji postaje…”

Danas nas Majka Crkva poziva:

„Hristos se rađa – slavite!

Еvo Hrista sa nebesâ – Njemu, u susret hodite!

Еvo Hrista na zemlji – uzvisite se!

Pjevaj Gospodu, sva zemljo!”

Molimo se za mir svuda u svijetu. Apelujemo na vas da se borite za svetinju braka i porodice, naročito pak za uzrastanje djece „u strahu Gospodnjem”, što znači u pobožnosti i čestitosti, a ne u robovanju samoživosti i bolestima zavisnosti. Pozivamo vas da Badnje veče proslavite u porodičnom krugu, sa svojom djecom, u duhu vijekovne tradicije srpskog naroda, uz badnjak, u atmosferi koja će vas podsjetiti na ubogu vitlejemsku pećinu, sklonište pastirima i njihovim stadima. U njoj se, na beskrajno smiren način, rodio Car slave i bio položen u obične jasle umjesto u kolijevku jer za Njega, najvećega Gosta, Еmanuila ili „Boga Koji je s nama”, „ne bejaše mjesta” u ljudskim gostionicama onoga vremena (Luk. 2, 7), kao što ga ni danas nema ne samo u savremenim hotelima nego ni u nekim ljudskim srcima.

Čestitajući svima vama, braćo i sestre, i ovaj Božić, kao i nastupajuću Novu godinu dobrote Gospodnje, prizivamo na vas blagoslov Boga i Oca, nas radi Rođenoga Sina Njegova Isusa Hrista i Svetoga Duha, od Kojega – i Prečiste Djeve Marije – On i bi rođen, uz sveradosni božićni pozdrav:

Mir Božji – Hristos se rodi!

autor:http://atvbl.rs