Davanje djece rođacima koji ih nemaju?!
Bračni par intelektualaca iz glavnog grada Crne Gore dobio je tri kćerke, dok je mužev brat imao dvoje djece. Za to vrijeme, njihova sestra godinama se borila da osjeti radost roditeljstva, ali nije išlo.
Ona i njen suprug uzalud su obilazili sve klinike i slušali ljekarske savjete.
Njen mlađi brat, istaknuti intelektualac sa početka ovog teksta, zamolio je svoju ženu da se zajedno žrtvuju, da jednu od svojih kćerki daju njegovoj sestri na odgoj.
Izbor je pao na srednju.
Crna Gora primjer u regionu
Više od tri decenije kasnije, ljudi koji su odgajali ovu djevojčicu sa nevjerovatnom ljubavlju više nisu među živima.
Ta devojka je sada odrasla žena i zna istinu.
“Zvala ih je mama i tata dok su bili živi. Odgajali su je sa najvećom ljubavlju. Oni su je obrazovali i brinuli o njoj. To nije bila tajna, svi su znali”, rekao je za BIRN Marko, rođak porodice.
Marko nije njegovo pravo ime.
Ovo je samo jedan primjer davanja djece krvnim srodnicima.
Ali takve porodične tajne obično se kriju u zemlji poput Crne Gore.
Ponekad ih čuvari tajne odnesu u grob.
“Nije bitno ko je koga rodio.
U Crnoj Gori postoji sve što postoji bilo gdje na kugli zemaljskoj.
Crna Gora nije jedinstvena po tome što se ovakve pojave dešavaju”, rekla je za profesorka sociologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, dr Biljana Maslovarić.
Ona je navela svima poznat primjer, slavnu glumicu Klaudiju Kardinale, veliku zvijezdu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, čija je porodica njenog sina odgajala kao mlađeg brata.
Do svoje osme godine dječak je mislio da mu je glumica sestra.
Strah od narušavanja porodičnih temelja
Tokom BIRN-ovog istraživanja, više od deset sagovornika potvrdilo je da zna za neku porodicu koja je dala dijete ujaku, tetki ili drugom rođaku. Niko od njih nije želio da o tome javno govori.
“Nema potrebe kopati po prošlosti i narušavati porodične temelje”, rekao je čovjek koji je na početku istraživanja bio spreman ispričati kako je osamdesetih godina prošlog vijeka jedna Ana (nije njeno pravo ime) zvala tetku mama, a teču tata.
“Malo ljudi bi to uradilo. Presudila je ogromna bratova ljubav prema sestri, kojoj je poklonio ćerku. Ona je to uzvratila na najljepši način. Obožavala je dijete. Ana je imala nesebičnu ljubav od čovjeka koji joj je dao prezime, kojeg je zvala ocem. Mislim da niko nikada neće dobiti toliko ljubavi koliko su joj oni dvoje dali, iako nisu njeni biološki roditelji. Na kraju, to nije ni važno”, rekao je on i zatvorio temu.
Kazao je da je odustao od intervjua kao ne bi probudio duhove prošlosti.
Davanje djece rođacima koji ih nemaju
Takvi slučajevi su brojni, a razlozi još brojniji.
U prošlosti su roditelji odgajali unuke kao svoju djecu, ako im se ćerka porodi premlada.
U nekim slučajevima, mlađu braću i sestre odgajao je najstariji brat ili sestra.
Primjer iz malog sela na sjeveru Crne Gore razlikuje se od onog s početka priče, supružnici koji su se borili za život nisu mogli da izdržavaju svoju djecu.
Otac je najmlađu ćerku dao bratu i snahi koji su živeli u Bijelom Polju i nisu imali djece.
Nekoliko njene braće i sestara posvojili su drugi članovi šire porodice.
Neki su završili u domu za nezbrinutu decu.
Mališani koji su tada razdijeljeni rođacima, ili ostavljeni u domu za napuštenu decu, sada su sredovječni ljudi.
Tokom BIRN-ovog istraživanja, novinarka je saznala da su njihovi biološki roditelji sada mrtvi.
Preminula je i strina koja je brinula o najmlađoj djevojčici.
Kao i njen muž.
Žena, koja sada ima četrdestak godina, i koju su oni odgajali, nije pristala na intervju iz zdravstvenih razloga.
Ekonomski i biološki faktori
Profesorka Maslovarić objasnila je da iza ovog fenomena stoje dva ključna faktora. Jedan je ekonomski, a drugi biološki.
Ona napominje da je u relativno skoroj prošlosti, kada su porodice bile brojnije, bila tradicija da najstarije dijete spasava svoju braću i sestre.
“Od djeteta koje se prvo zaposlilo i preselilo u grad, po tradiciji se, očekivalo da spasi svoju braću i sestre, koji su ili još u školi ili traže posao…
To je jedan oblik funkcionisanja tradicionalne porodice, kojem svedočimo”, rekla je ona.
Što se tiče biološkog faktora, ona je rekla da istraživanja pokazuju da gotovo svi oženjeni muškarci i žene žele da postanu roditelji.
“Ogromna većina ljudi želi da ima svoje dijete. Ali ponekad ta želja nije u skladu sa biologijom, zbog raznih komplikacija, bolesti. Ovo nas dovodi do vašeg pitanja – davanje djece, njihovog preuzimanja, prisvajanja, usvajanja, a da nije ostvarena direktna linija roditeljstva. Veoma važan faktor je ta biološka ravan homo sapiensa, koji imaju prirodnu potrebu da imaju svoje potomstvo. Kada se to ne dogodi, obično dolazi do usvajanja djece. Ne samo u slučaju rodbinskih veza, već imamo čitavu kampanju koja promoviše hraniteljstvo… U mojoj porodici imamo unuče koje je usvojeno. Veoma smo ponosni na mog sestrića i snahu koji su se odvažili na taj korak”, rekla je ona.
Fenomen koji postoji, ali se o njemu “šapuće”
Objasnila je da postoji duboka ljudska potreba odraslih da stvore okruženje u kojem se svako dijete može razvijati na najbolji mogući način.
“A najbolji mogući način je – biti u porodici, čak i preći taj biološki nivo… Ponekad zaboravimo da su najveća vrijednost ljudska bića, to je ono što je presudno, a ja zaista vidim duboke humane razloge. Čak i ako je samo biološka potreba zadovoljena, postoje veliki altruistički motivi za svako ljudsko biće da prihvati dijete”, rekla je ona. Međutim, profesorka ističe da nauka ne savjetuje da se istina skriva od deteta.
“Preporuka je da se kaže istina…kada dijete postavi takvo pitanje i da se to prikaže kao najnormalnija stvar.
Kao što je nekoj djeci teško objasniti šta je smrt i da su ljudi konačni, o tome moramo govoriti, jer je to realnost.
Djeci moramo reći istinu… po svaku cijenu”, zaključila je.
Kao pozitivan primjer navela je usvajanje djece iz Gane u Hrvatskoj.
“To je divan pristup, da neki ljudi, koji nisu mogli, ili su već postali roditelji, daju toplinu dom i učestvuju u razvoju bića koje je u životnoj fazi u kojoj je takva vrsta bliskosti potrebna”, rekla je ona.
Nema podataka o djeci u nebiološkim porodicama
Ministarstvo rada i socijalnog staranja Crne Gore ne vodi evidenciju o vaspitanju djece u srodničkim, nebiološkim porodicama na način koji je istraživan. Međutim, imaju precizne podatke o broju djece koja su bez roditeljskog staranja i koja su u hraniteljskim porodicama.
“Ministarstvo rada i socijalnog staranja ne vodi evidenciju o predmetu koji vas zanima. Ali ministarstvo, odnosno centri za socijalni rad, vode evidenciju o broju djece koja su bez roditeljskog staranja (čiji su roditelji umrli, nisu poznati, nisu u mogućnosti da se brinu o svojoj djeci ili su im oduzeta/ograničena roditeljska prava)”, odgovorili su iz tog Vladinog resora.
BIRN je upitao da li imaju evidenciju o broju dece koja su od 2000. godine odgajana u srodničkim porodicama, ne u hraniteljskim porodicama, dakle broj djece koju su biološki roditelji dali svojim krvnim srodnicima, koji iz bilo kojeg razloga nisu mogli da postanu roditelji.
Objašnjeno je da vode evidenciju o djeci smještenoj u srodničke hraniteljske porodice i prema tim podacima o 327 djece u Crnoj Gori trenutno se ne staraju njihovi biološki roditelji, penosi Telegraf.
Najviše, njih 127, nalazi se u glavnom gradu Podgorici.
U Nikšiću ih ima 30, a u lučkom gradu Baru 26 djece je u hraniteljskim porodicama.
U Zeti je 17 djece kod rodbine, 14 u Beranama i Rožajama, a po 11 u Bijelom Polju, Cetinju i Danilovgradu.
U srodničkim porodicama je desetoro dece iz Kolašina, osmoro iz Petnjice, sedmoro iz Plava i po šestoro iz Ulcinja i Herceg Novog.
Četvoro djece iz Andrijevice, Budve i Pljevalja odgajaju rođaci, kao i troje iz Tuzi, Šavnika i Mojkovca.
Dvoje djece odrastaju u srodničkim hraniteljskim porodicama u Plužinama, a po jedno u Tivtu, Kotoru i Žabljaku.
autor: http://birn
