Da li je vrijeme da se završi era međunarodnog upravljanja BiH? To je ključno pitanje koje postavlja studija objavljena u harvardskom časopisu „Za pravo i javnu politiku“, ističući da su bonska ovlašćenja visokog predstavnika postala jedna od prepreka punom suverenom odlučivanju u BiH i da njihovu opravdanost treba ponovo preispitati.
U analizi pod naslovom „Bosna i Hercegovina – šta je interes američkog naroda“, urednik tog časopisa Tijago de Almeida Graf položaj BiH posmatra kroz promjene u američkoj spoljnoj politici nakon povratka Donalda Trampa i principa „Amerika na prvom mjestu“. Prema njegovom tumačenju, svaki međunarodni angažman Vašingtona trebalo bi mjeriti kroz pitanje da li donosi korist američkim građanima i strateškim interesima SAD.
Graf ocjenjuje da se BiH i tri decenije nakon Dejtonskog sporazuma nalazi u stanju duboke političke podijeljenosti, a jedan od uzroka vidi u činjenici da najvažnije odluke ne donose samo domaće institucije i izabrani predstavnici, već i međunarodni akteri, prije svega visoki predstavnik.
SPORNE STVARI
Posebnu pažnju Graf posvećuje bonskim ovlašćenjima, koja su visokom predstavniku data nakon sastanka Savjeta za sprovođenje mira u Bonu 1997. godine. Centralna teza njegove analize jeste da su ta ovlašćenja pravno sporna jer, prema njegovom tumačenju, nisu bila dio izvornog Dejtonskog sporazuma niti su ih formalno prihvatile sve strane potpisnice.
On podsjeća da je Aneksom 10 Dejtona visokom predstavniku data uloga koordinatora civilnog sprovođenja mirovnog sporazuma i „konačnog autoriteta“ za njegovo tumačenje. Međutim, smatra da taj okvir nije uključivao pravo da sam donosi zakone i preuzima ulogu zakonodavca.
Pozivajući se na bivšeg predsjednika Ustavnog suda BiH Matu Tadića, Graf navodi da su visoki predstavnici od uvođenja bonskih ovlašćenja do 2024. godine donijeli veliki broj odluka koje su imale karakter zakonskih akata. Prema podacima koje citira, Tadić je naveo da je visoki predstavnik u tom periodu nametnuo 341 zakon.
ZAKONI I OVLAŠĆENjA
Glavni pravni argument studije zasniva se na principu vladavine prava. Graf navodi da zakone mogu donositi samo institucije koje za to imaju jasno ustavno ovlašćenje. U kontekstu BiH smatra da se isto pitanje mora postaviti i kod odluka visokog predstavnika, jer Ustav BiH predviđa da zakonodavnu vlast vrši Parlamentarna skupština BiH. Prema njegovom tumačenju, stabilnost nije moguća ako postoji raskorak između formalnih ustavnih nadležnosti i načina donošenja odluka u praksi.
Pitanje budućnosti BiH Graf povezuje sa promjenom prioriteta Vašingtona nakon povratka Donalda Trampa u Bijelu kuću.
Prema njegovom tumačenju, Vašington bi trebalo da preispita dosadašnji model odnosa prema BiH i veći dio odgovornosti vrati domaćim institucijama, jer trajna stabilnost ne može biti zasnovana na dugotrajnom međunarodnom upravljanju.
PROMJENA PRISTUPA
Pitanje budućnosti međunarodnog prisustva u BiH već duže vrijeme analiziraju i pojedini srpski politički analitičari i diplomate. Politički analitičar Aleksandar Pavić kaže za „Glas Srpske“ da je jedan od ključnih problema BiH to što je privremeni poslijeratni mehanizam vremenom prerastao u trajni politički instrument.
Prema njegovom tumačenju, međunarodno prisustvo nakon rata imalo je opravdanje u očuvanju mira, ali je problem nastao kada su ovlašćenja visokog predstavnika proširena do mjere u kojoj on može donositi odluke sa snagom zakona.
– U BiH postoji raskorak između formalnog ustavnog poretka i načina na koji sistem funkcioniše u praksi, jer entitetske vlasti u pojedinim situacijama nemaju konačnu riječ o pitanjima od velikog značaja, iako im je ustavom dato – istakao je Pavić.
On smatra da bi promjena američkog pristupa mogla biti jedan od najvažnijih faktora za budućnost BiH, ali i Republike Srpske, imajući u vidu ulogu koju su SAD imale u kreiranju poslijeratnog političkog okvira.
Sličan stav ima i diplomata Zoran Milivojević, koji kaže da dosadašnji model snažnog međunarodnog intervencionizma očigledno nije dao rezultate, jer BiH i nakon brojnih intervencija ostaje politički duboko podijeljena zemlja u kojoj su krize postale normalnost. Poručuje da više ne bi trebalo da bude dileme, da li međunarodni predstavnici i dalje treba da budu glavni arbitri unutrašnjih procesa ili je potrebno stvoriti uslove da domaći akteri preuzmu veću odgovornost.
PRINCIPI ZA BUDUĆNOST
Kao mogući put izlaska iz višedecenijske političke krize u BiH, Graf izdvaja tri osnovna principa – vladavinu prava, samoopredjeljenje i supsidijarnost. Prvi princip je vladavina prava, odnosno stav da svaka institucija mora djelovati isključivo u okvirima ovlašćenja koja su joj povjerena. Graf smatra da je jedan od ključnih problema u BiH nastao onda kada je visoki predstavnik dobio mogućnost donošenja odluka koje po svom karakteru predstavljaju zakonodavnu aktivnost. Ukazuje da stabilan demokratski sistem može postojati samo ako su jasno određene granice vlasti i ako svaki nivo institucija odgovara za odluke koje donosi.
Drugi princip je samoopredjeljenje, koje Graf povezuje sa pravom naroda da sami odlučuju o svojoj političkoj budućnosti. On smatra da trajna stabilnost u BiH ne može biti izgrađena kroz trajno oslanjanje na odluke koje dolaze spolja, već kroz dogovor domaćih institucija i tri konstitutivna naroda.
Treći princip je supsidijarnost, odnosno pravilo da odluke treba donositi na onom nivou vlasti koji je najbliži građanima i koji može najefikasnije riješiti određeni problem. Graf ovaj princip povezuje sa ustavnim uređenjem SAD, ali i EU, gdje postoji ideja da se što više odluka zadrži na nižim nivoima vlasti, dok viši nivoi intervenišu samo kada je to neophodno. On ukazuje da slična logika postoji i u Ustavu BiH, prema kojem sve nadležnosti koje nisu izričito prenesene na institucije BiH pripadaju entitetima.
KLjUČNO PITANjE
Posebno poglavlje studije posvećeno je budućnosti Kancelarije visokog predstavnika. Graf smatra da bi promjene u vrhu OHR-a mogle predstavljati priliku za preispitivanje dosadašnjeg modela međunarodnog prisustva u BiH. On navodi da bi eventualno odustajanje od bonskih ovlašćenja predstavljalo povratak izvornim principima Dejtona i veću odgovornost domaćih institucija. U završnici studije Graf zaključuje da bi smanjenje međunarodnog upravljanja i jačanje domaće odgovornosti mogli otvoriti prostor da BiH postane stabilniji partner SAD.
Graf navodi i da bi, ukoliko Tramp nastavi politiku jačanja odnosa sa partnerima koji podržavaju njegov pristup međunarodnim odnosima, Vašington u BiH mogao dobiti stabilnijeg saveznika i partnera, a ne zemlju trajno zavisnu od spoljnog upravljanja.
NEUSPJELI PROJEKAT
Heritidž fondacija, jedan od najuticajnijih konzervativnih istraživačkih centara u SAD, u analizama BiH ocjenjuje da je riječ o neuspjelom zapadnom projektu izgradnje države. Kritikuje ulogu OHR-a, smatrajući da je privremeni mehanizam za sprovođenje mira prerastao u trajni oblik međunarodnog nadzora. Navodi da široka ovlašćenja visokog predstavnika, uključujući nametanje zakona i smjene funkcionera, slabe domaću odgovornost. Državni sekretar Marko Rubio nedavno je najavio veći fokus američke politike na ekonomsku diplomatiju umjesto dugotrajne „izgradnje država i nacija“.
autor: http://glassrpske.com
