Autor kolumne: Даниэль Симич
Pišem ovo u Rostovu, gledajući na obale rijeke Don. Mirno teče. Tamo negdje u poslijeponoćnom mraku je ušće u Azovsko more. Grad je pust. Koronično. Da nijesam došao odakle jesam, ni po čemu ne bih zaključio da se Rusi spremaju izazvati novi svjetski rat. Ovaj „rat“ koji je Rusija povela protiv Ukrajine, a koji se završio prije nego što je počeo, pokazao je samo da našim informativnim prostorom suvereno vladaju Sjedinjeni Američki Entiteti.
Svi su pokusali. Čitav niz zemalja, pa i Srbija. Podižući paniku, pozvali su svoje građane da napuste Ukrajinu.
Neki zatvorili i veleposlanstva.
U danu kada čak i dalekoistočna, potkontinentna Indija, daje takvu preporuku svojim državljanima, Vladimira Putina je posjetio Olaf Šolc Merkelić. Predsjednik vlade Saveza Entiteta NJemačke.
Pala je odluka. Na istom ovalnom stolu, kao iz crtanih filmova, gdje je na višemetrenoj fizičkoj distanci već skomračio Emanuel Makron. Rusija će, kao znak dobre volje, prva povući dio snaga, koje čuvaju zaleđinu Donjeckoj, odnosno Luganjskoj Narodnoj Republici.
I, tako, već na konferenciji za štampu – rat se završio.
Zato je naslađujuće zabavno posmatrati profesionalne ratne huškače, koji su ga do juče zagovarali kao neminovnost.
Kao nepostojeće oružje za masovno uništenje u Iraku.
Ubistvo pukovnika Gadafija, kao uvod u mir, napredak i demokratiju u Libiji. Nedodirljivost estradnog šovinizma tobožnjeg „genocida“ u Srebrenici, kao put za pomirenje i trajan mir u Dejtonskoj Dolini Plača.
Falange Nevladinića su probdjele noć u potrazi za ratom. S romanom Džordža Orvela „1984“ pod miškom. Ali uzalud.
Osim što su u stanju obnoć potpuno, a neprijavljeno promijeniti stavove, kao kad se desi promjena državne politike u pomenutom romanu; Orvel i Haksli su čitav koncept antiutopije ukrali od mnogo ranije štampanog ruskog pisca, Jevgenija Zamjatina.
Zato Nevladinići gledaju blago teleći u zavezane kondome ujutru.
Iskreno nedotupavno, bez ikakve svijesti kako su naguženi.
Najnoviji primjer je slučaj reda ispred Generalnog konzulata Republike Srbije u Banjoj Luci, koji su i pored maratonskog provociranja, Nevladinići stojički odbijali da primjete.
Istovremeno, od reda pred Konzulatom Slovenije su pravili društveni fenomen dostojan stalnog praćenja.
I onda su se podali. Jeftino. Prejadno. Na prvu.
Prosto je to jače od njihovih trulih grudnih koševa.
Po komandi, kao jedan, javili su se na poziv za mobilizaciju vojnog odsjeka Opštine Vračar.
S potpisom referenta Dragana Đilasa.
Tako je moguće i da srpsko javno mnenje usvoji, ne samo temu, već kao činjenicu skoru rusku agresiju.
Na potpuno isti način, kao što su skvičali o „velikosprskoj agresiji“ devedesetih ili da se mi u Srpskoj danas kao naoružavamo.
Koliko su na Zapadu u pitanju osiljeni, a glupi i neobrazovani ljudi na najvišim pozicijama, najbolje govori epizoda sa britanskom ministarkom inostranih poslova, Liz Tras.
Na Lavrovljevo pitanje: „Da li Britanija bar priznaje ruski suverenitet nad oblastima Voronjež i Rostov?“, ova neznalica kojoj ovo nije prvi dipomatsko-geografski prolup, rekla je da „Britanija to nikada neće priznati“.
Misleći da govori o Donjecku i Luganjsku, a ne susjednim im gradovima u Rusiji, gdje su sporne vojne snage i nagomilane.
A, zapravo, govorila je o Kosovu i Metohiji?
Predsjednik Ukrajine je više puta kukao, pokušavajući dodatno da zaduži ekonomski upropaštenu zemlju.
Zapad pričom o ratu, Ukrajini obara kreditni rejting, vapio je.
Sada je to sve obavljeno.
Kijev se dodatno zadužio, odnosno naoružao za budućnost nasilnosti, što je predstavljeno ne samo kao ekonomski bezinteresan, već krajnje human čin Zapada.
Stvarni izvor krize je što komičar i milioner Vladimir Zelenski, kao agent NATO, čini sve da izbjegne obaveze iz Minskih sporazuma (2014. i 2015.).
On je taj koji je skoncentrisao više od polovine Vojske Ukrajine prema Donbasu, umjesto da tim oblastima prizna posebna prava, kako je dogovoreno. Banalna prava.
Na korištenje ruskog jezika, recimo. Danas zabranjenog od strane vojne hunte, a kao prvi jezik ga i dalje koristi preko 60 odsto stanovništva.
Istrajavanje Rusije da joj se pruže garancije za bezbjednost u budućnosti, jeste odlučnost kakva se ne pamti.
Rusima je, naprosto, prekipilo. Slagali su ih sve što su rekli u 30 godina, kao i nas.
Umjesto da to iskoristimo, bezidejnom neaktivnošću dočekaćemo da puštanje Sjevernog toka 2, bude uslovljeno statusom Kristijana Šmita.
Više nas trenutno pominje Moskva, nego Beograd. Stoga koristim priliku da se izvinim narodu Bjelorusije i Aleksandru Lukašenku lično, za sluganjersko i izdajničko uvođenje sankcija Minsku.
Nećemo čuti da se pominje Kubanska kriza više, a moglo je biti svašta.
Duma je podigla ulog tražeći od Putina da prizna DNR i LNR za nezavisne države, kao što je priznao Abhaziju i Južnu Osetiju 2008.
U vrijeme, takođe, olimpijade u Pekingu.
To bi bio dalekosežan događaj za budućnost svijeta. Srećom, ove godine nijesu izbori u Sjedinjenim Entitetima, jer je pitanje da li bi ovo naguravanje Zelenskog da odigra ulogu Mihaila Sakašvilija, u tom slučaju ostalo neuspješno.
autor: faktormagazin.ba , kolumna je izašla u štampanom izdanju FB 35 od 17.januara 2022. godine
