Sama u surovim okolnostima, na Goliji, starica iz Srbije provodi zimu koja je možda najhladnija u njenom životu. I najljuća, jer, u svega pola godine, ostala je bez najvoljenijih, sina jedinca i unuke.
Svjetlo u tami trošne seoske kuće na Goliji, unijeli su pripadnici Gorske službe spašavanja, koji su baki donijeli pakete pune hrane i osnovnih potrepština.
A baka. Stara, pogrbljena, ali brzog hoda, odbila je da se vozi sa njima kolima do kuće. Kaže, može ona sama, iako je evidentno da je život na nemilosrdnoj Goliji učinio svoje.
Ponosna, čestita, baka je sa suzama u očima primila darove od dobročinitelja koji nisu dozvolili da ove zime ostane napuštena i sama od svih, iako živi na nepristupačnom terenu, gdje kad zaveje snijeg, onaj golijski, skoro pa nema prolaza.
– Teško mi je nisam navikla, imala sam svoju djecu, pa su me viđala, pa me pomagala, al sada mi teško, dosađujem drugima. Sada moja djeca trunu – rekla je ona idući ka domu preko livade i kroz stabla šljive pripadnicima GSS i kamerama televizije A1tvNet.
U kesama, namirnice, brašno, zejtin. Ono što ima u gradu, a čega u selima golijskim, sem kada se spustite do radnje, ni za lijeka. Goste je primila unutar svoje kuće, koja iako stara i trošna, odiše toplinom. Na centralnom mjestu, u regalu, porodične slike. Između ostalog, onih na kojima se nalaze sin jedinac i njegova preminula kći. Kako baka reče kroz suze, odoše za pola godine oboje.
– Kako moje crno dobro, kako mogu da budem dobro… Odoše mi jedini sin i unuka. Opet bih se borila, bila bih… Da nije toga… Ovako sam ostala sama, kao očajnik. Selo kao selo, neko otišao, nema naroda… – govorila je ona dok su pripadnici GSS ulazili u kuću.
Dok su smještali kese tamo gdje je baka rekla, primijetili su stare drvene prozore, vezane za okno kanapom. I golim okom je bilo vidljivo da je kuća kada prava zima udari, hladna.
– To mi je problem zimi, hladno je. Noge stavim u rernu pa se grijem… Šta ću – priča ona.
Vidjevši u kakvim uslovima živi, pripadnici GSS su obećali baki da će joj pomoći oko zdravstvene knjižice, lijekova, pa i oko samih uslova života. Čuvši to, starica je gutala suze na kućnom pragu, još jednom rekavši ono što je najviše boli.
– Za pola godine obadvoje, oni su mi dolazili, donosili… Sad ih nema, sad sam ko očajnik. Hvala vam, nek vas sreća prati – plačnim glasom je rekla baka, prenosi Blic. Na kraju, dok je pratila goste, još jednom se zahvalila i jako zaplakala.
– Sreća nek vas prati. I onaj što mi poslao, nek mu je sve sretno i zdravo, sa moje strane. Nisam navikla ovako, pa mi teško, bože, kad sam došla do prosjaka… – rekla je ona kroz suze.
(blic)
