Dok većina ljudi iz Njemačke prema Republici Srpskoj putuje autoputem, autobusom ili avionom, Marko Grebenar iz Glamočana odlučio je da kući dođe rijekama, brodom starim više od 50 godina.
Sa porodicom i prijateljima krenuo je iz Frankfurta prema Gradišci na put dug više od 1.000 kilometara, ploveći Majnom, Dunavom i Savom kroz nekoliko evropskih država, a cijela avantura traje između 15 i 20 dana.
Ono što ovu priču čini još nevjerovatnijom jeste činjenica da je brod, koji su kupili preko oglasa, prije samo nekoliko mjeseci bio zapušten i gotovo neupotrebljiv.
„Ta ljubav prema rijeci i prema prirodi postoji odavno. Dugo smo tražili brod i na kraju smo ga pronašli u Njemačkoj“, priča Marko za „Nezavisne novine“, dok sa saputnicima plovi Majnom nakon prolaska kroz Švajnfurt.
Tri puta avionom do Frankfurta zbog starog broda
Da bi brod uopšte mogao krenuti na put prema Gradišci, bila je potrebna ozbiljna priprema.
Marko kaže da je tri puta putovao avionom u Frankfurt kako bi zajedno sa ekipom osposobio motor, struju, instalacije i sve ono što je neophodno za višednevnu plovidbu.
„Morali smo da osiguramo brod, registrujemo ga, promijenimo akumulatore, sredimo toplu vodu, struju i mnogo drugih stvari. Čak smo neke dijelove slali autobusom iz Banjaluke“, kaže on.
Na brodu je ekipa ljudi različitih zanimanja, od mehaničara do ljudi koji poznaju elektriku i limarske radove, pa su spremni i za eventualne kvarove tokom puta.
„Nije nam ništa potpuno nepoznato i dosta toga možemo popraviti usput“, dodaje Marko.
Više od 30 prevodnica i prvi veliki strah
Prvi dio puta jedan je od najtežih jer plove uzvodno Majnom, a već tokom prva četiri dana prošli su kroz čak 34 prevodnice.
Upravo su prevodnice bile i najveći izazov za ekipu koja nema veliko iskustvo sa dugim riječnim rutama.
„Prva prevodnica u Ofenbahu nam je baš unijela straha. Kada se vrata zatvore oko vas i počne dizanje ili spuštanje vode, nije svejedno. Ali sada ide mnogo lakše“, iskreno priča Marko.
Nakon Majne ulaze u kanal dug oko 170 kilometara koji vodi prema Dunavu, a zatim nastavljaju plovidbu prema Beogradu i dalje Savom do Gradiške.
Bez jezika i dobre organizacije put bi bio nemoguć
Za ovakvo putovanje nije dovoljan samo brod. Potrebna je i posebna dozvola za upravljanje, koju je Marko položio u Gradišci, a koja važi i u evropskim zemljama.
Osim toga, svaki prolazak kroz prevodnice mora se unaprijed najaviti.
„Na dva kilometra prije prevodnice zovemo telefonom da nam otvore prolaz i ispuste vodu. Bez njemačkog jezika ovo bi bilo mnogo teže“, objašnjava on.
Zbog administrativnih procedura brod je registrovan na prijatelja koji živi u Njemačkoj, pa cijelim putem plove pod njemačkom zastavom.
Brod ostaje na Savi i ide sinu u nasljeđe
Kada stignu u Gradišku, brod se više neće vraćati u Njemačku.
Plan je da ostane na Savi i postane dio porodične priče koja će se nastaviti i narednih godina.
„Brod će najvjerovatnije ostati mom sinu u nasljeđe. Sin voli vodu, ja volim vodu, evo i otac je sa mnom“, kaže Marko kroz smijeh.
Dodaje da već razmišljaju o novim rutama i putovanjima, čim brod dodatno urede i prilagode za duže ekspedicije.
Na ovu avanturu krenuli su sa mnogo želje, ali bez previše podrške okoline, pišu Nezavisne.
„Ljudi su nas pitali kako ćemo, zašto idemo, hoćemo li uspjeti doći. Možda smo malo brzo ušli u sve ovo, ali smo se dobro pripremili“, kaže Marko dok nastavlja plovidbu prema Republici Srpskoj.
