„Moj humor izazivajući smeh na usnama ublažava surovost života“. Tako je govorio Branislav Nušić, komediograf, dramaturg, pripovjedač, putopisac, novinar, diplomata, retoričar. Njegovi komadi i danas su među najgledanijim u pozorištima , a njegova književna djela su sve češće u rukama čitalačke publike. Rođen je kao Alkibijad Nuša, ali je sebi promijenio ime.
- Drug mu je oteo curu
Kao momak, Branislav Nušić je bio ludo zaljubljen u Milicu Terzibašić, lijepu Beograđanku s Topčiderskog brda. Kada se Milica razboljela, Nušić je odmah zamolio svog dobrog druga ljekara da je pregleda i liječi. A ovaj ne samo da ju je izliječio nego ju je i zaveo. Milica i mladi ljekar ubrzo su se vjenčali, a Nušić je strašno patio, otkrio je Nebojša Nušić, potomak Branislava Nušića i upravitelj „Nušić fondacije“.
Nušić uskoro dobija priliku za slatku osvetu. Pozvan je da u „Gradskoj kasini“ održi predavanje o ljubavi. U prvom redu sjedili su Milica i njen suprug, a bivši Nušićev drug. Bio je to prvi piščev susret s nevjernicom.
– Šta je to ljubav? To je tragična priča u kojoj izvesna gospođica voli jednog, a uda se za drugog. – rekao je Nušić, a ovo dvoje hitro napustiše gledalište.
- I u braku je živio momački
Kada je prosio Darinku Đorđević, konzulovu kćerku, Nušić joj je postavio uslov. Ženiće se, ali da mu dozvoli da zadrži makar jedan svoj porok – kocku, piće ili žene. Pa nek bira. Mudra je bila mlada Darinka, priča Nebojša Nušić. Ako bi izabrala kocku, otišla bi kuća. Da izabere piće, uz kuću ode i zdravlje! Najbolje je, mislila je ona, da ga pusti da juri žene. Čim je potpisala da je saglasna s tim, vjenčali su se u manastiru kod Bitolja. Ipak svoju „Autobiografiju“ Nušić je završio riječima da „posle ženidbe čovek i nema autobiografije“.
- Svakom bi doskočio
Nabasao jednom u kafani Nušić na nekog ljekara koji je mnogo volio da priča o književnim problemima. Kako bi naveo priču na svoju vodenicu, ljekar ga pita piše li on tragedije. A Nušić mu odgovori: „Da obojica pišemo tragedije. Samo, vaše se povezuju u čamovinu, a moje u karton“. Ovu anegdotu Nušićevi potomci često prepričavaju, pa je tako došla i do nas.
- Bio je zaljubljen u Žanku Stokić
Šuškalo se da je Nušić bio potajno zaljubljen u glumicu Žanku Stokić, najpoznatiju po ulozi Gospođe Ministarke, koju je njoj i namijenio. Tu ljubav nikada nije priznao, ali gdje ima dima, ima i vatre. Prepričavala se među tadašnjim glumačkim svijetom anegdota iz Sarajeva, koja kaže da je uništio frak noseći Žanki ćevape sa Baš-čaršije pred samu premijeru. Glumici su se prijeli ćevapi, a on, jednostavno, ništa nije mogao da joj odbije.
- Volio je kafanu više od akademije
Nušićev 60. rođendan slavio je cijeli Beograd! Održavale su se svečane akademije, na njegovu predstavu došla je kraljica Marija, a on je, kod svih tih velikih državnih posveta, odlučio da ode u Skadarliju i u kafani proslavi rođendan s prijateljima. Ovu priču saznali smo od Dušana Kovačevića, pisca (Balkanski špijun, Maratonci trče počasni krug).
- „Hadzi-Loju“ je napisao za šest sati
„Svako svoje delo pisao sam u trku“, otkrio je Nušić u razgovoru za beogradsko „Vreme“ 1924. godine. „Svet“ je napisao za 27 dana, „Put oko sveta za 16, „Narodnog poslanika“ za dva mjeseca.
Rekord je postigao tragedijom „Hadzi-Loja“. U srijedu veče u devet sati, u doba aneksione krize, društvo u kafani riješilo je da odmah treba napisati jedno djelo. Od devet uveče do tri ujutru komad je bio gotov. Od sedam do deset prije podne sve uloge bile su podjeljene.
U četvrtak je bila prva proba, u subotu- premijera u Narodnom pozorištu.
- Skerlić ga nije cijenio
Nušiću je Kraljevska srpska akademija nauka nanijela tešku uvredu i izazvala dubok bol, jer nije predložila njegovu najavljenu kandidaturu.
Tome su, te 1924. godine, najviše doprinijele surove kritike i komentari Jovana Skerilća, najuglednijeg književnog kritičara toga doba, priča Nebojša Bradić, pozorišni reditelj.
Nepravda je ispravljena tek 1933. godine kada Nušić postaje član Srpske kraljevske akademije. Ogorčen 1. marta 1924. napisao je svojoj ćerki Giti Predić, pismo koje je neka vrsta njegove književne ispovijesti.
– Naša impotentna generacija pripisuje mi u greh plodnost. Oni čiji redovi predstavljaju jedno naporno stenjanje prebacuje mi i brzo pisanje – ljutio se Nušić.
- Skupljao je karikature
Branislav Nušić bio je pasionirani kolekcionar karikatura. Njegova ćerka Gita poklonila je Muzeju grada Beograda kolekciju od stotinak portreta i karikatura, među kojima su i one koje su se nalazile u piščevoj radnoj sobi, otkrila je Tatjana Korićanac, direktorka Muzeja grada Beograda. Tu su radovi srpskih, ruskih, poljskih, kineskih, brazilskih, bugarskih, rumunskih i francuskih karikaturista, koje je Nušić za života sakupio, kao i karikature samog pisca koje je Gita kasnije dobijala na poklon. Neke od njih djelo su Uroša Predića, Pjera Križanića, Brane Cvetkovića, Bogosava Vojnovića Pelikana . . .
- „Sumnjivo lice“ preživjelo albansku golgotu
Birajući rukopise koje će ponijeti preko Albanije, Nušić je spakovao i „Sumnjivo lice“. U Prištini, odakle se išlo pješice do Prizrena, morao je da smanji prtljag. Odlučio je da neke rukopise ostavi u kući Arnautina kod koga je boravio u Prištini. „Sumnjivo lice“ bilo je među njima. „Idi bedo“, zapisao je. „Nisam bio kadar preneti te preko Albanije!“ U strahu od vlasti, 35 godina niko nije htio da ovaj komad postavi na scenu. Krajem 1918. nakon proboja Solunskog fronta, Nušić se vratio u Skoplje i saznao da su Bugari pretresali srpske kuće, zapalili njegove rukopise, ali da su oni iz Prištine spašeni.
- Nikad nije prežalio sina
Nušićev sin jedinac Strahinja Ban borio se u Skopskom đačkom bataljonu, poznatijem kao 1300 kaplara. Poginuo je 1915. godine, a u pismima ocu i vjerenici nagovještavao je svoj tragičan kraj. „Dragi Ago, ne tuguj za mnom. Ja sam pao na braniku otadžbine za ostvarenje onih velikih ideala, koje smo tako složno propovedali 1908. godine“ Savremenici su zabilježili da Nušić nikada nije prežalio sina. Dugo nakon njegove smrti nije pisao komedije, a svoj bol iskazao je u proznom djelu „Devetso petnaesta – tragedija jednog naroda.“
- Režirao je kraljevu svadbu
Branslav Nušić je 1922. godine režirao vjenčanje kralja Aleksandra Karađorđevića i rumunske princeze Marije. On je zapravo bio predsjednik državnog Priređivačkog odbora, dakle, bio je neposredni rukovodilac svih kulturno – sportskih i zabavnih manifestacija vezanih za vjenčanje.
- Na konju u vladu
Prilikom demonstracija zbog okupacije Bosne i Hercegovine duhoviti Nušić pokušao je da na konju uđe u Ministarstvo inostranih djela. Uplašeni portir Jova preklinjao ga je da to ne čini, a Nušić mu je u svom stilu odgovorio „ More pusti, Jovo, nije ovo prvi ni poslednji konju koji ulazi u ministarstvo“.
- Enigmata
Iako se Nušić smatra svestranim čovjekom, najmanje je poznato da je bio i enigmata. Sarađivao je sa listom za srpsku mladež „Golub“ koji je izlazio u Somboru od 1879. do početka Velikog rata, osim što je objavljivao zagonetke u „Golubu“, Nušić je kao enigmata sarađivao i sa beogradskim listom „Srpče“. Dve njegove zagonteke objavljene u Srpčetu (1882. godine) su: „Za koju reku vele da nije cela?“ ( Za italijansku reku Po.) i „Koji su junaci i po imenu i po junaštvu jednaki?“ ( Miloš Obilić i Miloš Obrenović).
- Nestašan đak
O Nušiću se prepričavala i ova anegdota. Naime kao đak Nušić bio je dosta nemiran na časovima, ali otresit i veoma bistar. Na času srpskog jezika obrađivane su poslovice, Nušić se previše okretao i nije pazio šta nastavnik govori i ovaj ga za kaznu prozva da kaže neki primjer poslovice.
„Koliko budala pita ni sto pametnih ne mogu da mu odgovore“ hitro će Nušić.
Nastavnik se nađe u čudu i zamisli da li Nušić ovom poslovicom cilja na njega pa reče: „Da čujem još jedan primer Nušiću“.
„Pametnom je dovoljna i reč“, mirno će Nušić.
Razljućeni nastavnik ode po upravitelja škole i još s vrata će „Da te čujem sada Nušiću“.
„Nesreća nikad ne dolazi sama“, hitro reče Nušić.
- Fotograf
Veliki doprinos je dao i srpskoj fotografiji. Pored toga što je učestvovao u Prvoj izložbi fotoamatera u Beogradu, Branislav Nušic je objavljivao i radove na temu fotografije u Srbiji i nekim od tada novih tehnika u izradi fotografija. Tri svoje putopisne knjige ilustrovao je fotografijama koje je sam načinio. Jednu pripovijetku o fotografijama posvetio je svom kumu, dvorskom fotografu Milanu Jovanoviću. Danas se Nušićeva fotografska djela mogu vidjeti u Muzeju grada Beograda.
Mnoga Nušičeva djela su ekranizovana i danas se rado izvode na „daskama koje život znače“.
FAKTOR magazin
