Braća Miladin, Vaso i Miodrag Gordić, iz sela Hrgud, kod Berkovića, sagradili su u svom rodnom selu crkvu posvećenu svetim Kozmi i Damjanu, koju je episkop zahumsko-hercegovački i primorski Dimitrje osveštao tokom vikenda.
Zadužbina braće Gordić iz Vankuvera u Kanadi podignuta je u spomen na njihovog najmlađeg člana porodice – tragično preminulog Luku, na kojeg će, kako je u svojoj besjedi rekao i vladika Dimitrije, zahvaljujući ovoj bogomolji i roditeljskoj i bratskoj ljubavi Gordića, još dugo trajati i sjećanje.
„Treba raditi na sebi, ali treba Bogu prepustiti slabosti. To je pravi hrišćanski način, a ne da sami sebe ispravimo kao da čovjek samog sebe uhvati za kosu pa hoće da se izvuče iz blata. Nemoguće je, već nam treba neko da nam pruži ruku, a taj neko je Bog ili naš bližnji kad ga Bog pošalje. Moramo da izađemo iz sebe da bi naša duša ozdravila, a duh postao cjelovit“, poručio je vladika Dimitrije.
Iako je otac pokojnog Luke preminuo prošle godine, i na njega će ostati da traje sjećanje kroz ovu crkvu, koju su, kako je rekao jedan od braće Miladin, željeli sagraditi godinama unazad.
„Imali smo odavno želju da izgradimo crkvu, a tu ideju smo ubrzali kada je tragično poginuo moj bratić Luka, 2015. godine. Nažalost, i njegov otac i moj brat Miodrag je preminuo prošle godine i nije dočekao da crkva bude osveštana“, kazao je Miladin Gordić.
Napominjući da već 50 godina živi u inostranstvu.
On je istakao da je Kanada njegova maćeha, a da su Hercegovina i Hrgud njegova majka.
„Najdraže mi je što sam vidio da su moje komšije sa Hrguda bile složne kada se ova crkva gradila, da nije bilo njih – sve bi bilo mnogo teže, tako da sam se još jednom uvjerio da bez sloge nema ništa“, poručio je Gordić.
Brojni mještani Hrguda koji su prisustvovali osveštanju izrazili su sreću i zahvalnost zbog nove crkve, pa iako u nekadašnjem velikom selu i na velikom prostranstvu gdje je živjelo više stotina stanovnika, danas stalno boravi tek njih desetak, oni koji su ostali u Hercegovini navraćaju često, jer, kako kažu, ne žele da im zarastaju staze djetinjstva i mladosti.
Crkva je, rekoše na kraju, za trpezom ljubavi koja je organizovana nakon osveštanja, od ovoga dana postala mjesto okupljanja svih njih, barem jednom godišnje.
